KALKULACIJE

Svaki proces transformacije uloženih resursa u rezultate podrazumijeva njihovo trošenje Bez trošenja nema proizvodnje ili pružanja usluga Trošenje označava proces uništavanja jednih upotrebnih vrijednosti da bi se dobile druge upotrebne vrijednosti - upotrebne vrijednosti novog proizvoda (po pravilu njihova vrijednost je veća od vrijednosti resursa koji su unijeti u proizvodnju)

Količinu utrošenih inputa određuju: intezitet trošenja (količina utrošaka faktora proizvodnje u jedinici vremena) vrijeme trošenja (dužina vremena trajanja trošenja)

Utrošak je naturalni izraz za utrošene elemente proizvodnje (npr. sati rada radnika, sati korišćenja strojeva, kWh električne energije, i sl.). Utrošci se razlikuju po: mjestu nastanka - tehnološka (radna mjesta izrade)/režijska radna mjesta mjerljivosti – mjerljivi (utrošci materijala)/ nemjerljivi (utrošci sredstava za rad) jedinicama mjere - fizičke jedinice mjere (metar, litar, kilogram i sl.) vezanosti za nosioce - direktno/indirektno

Utrošci mogu biti uslovljeni: tehničkim faktorima kao tehničkim elementima procesa proizvodnje koji direktno/indirektno utiču na utroške inputa (osobine proizvoda, materijala, sredstava za rad, tehnološkog procesa, tehnički uslovi rada, tip proizvodnje i nivo tehničke opremljenosti) Na tehničke faktore preduzeće ne može djelovati u kratkom roku organizacionim faktorima (izraz subjektivnih kvaliteta proizvodjača u domenu korišćenja datih tehničkih i drugih činilaca proizvodnje)

Osnovna podjela utrošaka je na: Utoške materijala Utroške sredstava za rad Utroške radne snage

UTROŠCI MATERIJALA Utrošci materijala predstavljaju fizički iskazane količine materijala koje su utrošene u procesu proizvodnje Osnovna karakteristika trošenja materijala jeste postepeno unošenje u proces proizvodnje i jednokratna upotreba u procesu proizvodnje

U zavisnosti od činilaca koji uslovljavaju trošenje, svi utrošci materijala dijele se na: Standardne utroške materijala (objektivno uslovljeni utrošci nastali pod djejstvom tehničkih faktora - minimalna količina utrošaka materijala za proizvodnju proizvoda odredjenih karakteristika) Stvarne utroške materijala (količine materijala koje su stvarno utrošene u procesu proizvodnje. Nastaju pod uticajem tehničkih i organizacionih faktora. Od standardnih utrošaka veći su za iznos organizaciono uslovljenih (suvišnih) utrošaka)

Osnovni pojavni oblici organizaciono uslovljenih (suvišnih) utrošaka materijala su: škart kao suvišno trošenje materijala zbog lošeg izbora materijala i nepravilne upotrebe, primjene pogrešnih mašina i alata, grešaka u konstrukciji proizvoda i sl. kalo kao gubljenje osobina materijala zbog djejstva prirodnih procesa (npr. pogrešno skladištenje i manipulacija) rastur kao prekomjerno trošenje materijala zbog organizacionih slabosti (npr. nepostojanje normativa trošenja, nomenklature materijala, dokumentacije i sl, pa nema ni uvida u trošenje, potrebno trošenje i visinu stvarnih utrošaka. Takodje, rastur se javlja i zbog lošeg izbora ambalaže)

Trošenje pojedinih vrsta materijala ima odredjene specifičnosti u zavisnosti od njihove uloge u transformacionim procesima. Imajući to u vidu razlikujemo: osnovni materijal svojom supstancom ulazi u sastav novog proizvoda, bitno opredjeljuje karakteristike proizvoda, obim njegovog trošenja je direktno zavistan od obima proizvodnje pomoćni materijal svojom supstancom ulazi u sastav proizvoda (boja, začini), pomaže odvijanje tehnološkog procesa (ambalaža, emulzija za hlađenje i sl.), njegovo trošenje zavisi od obima proizvodnje, ali ne odredjuje bitno karakteristike proizvoda režijski materijal ne ulazi u sastav novog proizvoda, troši se na pripremno-završnim i organizacionim radnim mjestima i ne zavisi od obima proizvodnje (kancelarijski materijal, PTT troškovi, uredjenje radnog mesta i sl.)

UTROŠCI SREDSTAVA ZA RAD Utrošci sredstava za rad predstavljaju pretpostavljene iznose fizičke istrošenosti sredstava za rad nastale u proizvodnji Sredstva za rad unose se u proces proizvodnje u ukupnom obimu, ne ulaze u supstancu proizvoda, koriste se u više ciklusa proizvodnje zadržavajući svoju upotrebnu vrijednost, troše se i kada se koriste, ali i kada su van upotrebe.

Oblici stvarnog trošenja sredstava za rad su: habanje - proces postepenog gubljenja radne sposobnosti sredstava za rad zbog njihove upotrebe u procesu proizvodnje (trošenje sr. za rad nema vidljivih fizičkih manifestacija, ne mijenja se fizički oblik sredstva, te se ne može precizno utvrditi pa se uzima pretpostavljeni iznos njihove istrošenosti) starenje - gubljenje upotrebne vrijednosti pod djejstvom tzv. "zuba vremena“. Sredstva za rad se troše i kada rade i kada ne rade. Ovaj oblik trošenja ispoljava se u biohemijskim, hemijskim ili fizikalnim promenama na sredstvima (korozija) lom - mehaničko oštećenje dijela sredstva ili cijelog sredstva, čime se ono izbacuje iz upotrebe, a kvar - funkcionalni poremećaj u radu sredstva. Oba oblika trošenja rezultat su djejstva subjektivnih faktora (nisu tehnički nužni). Takodje, zavise i od inteziteta korišćenja i održavanja sredstva za rad

UTROŠCI RADNE SNAGE Utrošci radne snage predstavljaju određene količine ljudske bioenergije koje se troše u procesima rada. Kvantitativno izražavanje utrošaka radne snage može se mjeriti preko količine energije koja je utrošena u obavljanju nekog posla (džul) Međutim, kako je to nepraktično, ovi utrošci se izražavaju vremenskim jedinicama mjere Specifičnost trošenja radne snage je u neodvojivosti utrošaka radne snage od ličnosti pojedinca (kvalifikovanost, intenzitet rada i organizacija rada). Zajednička karakteristika ovih elemenata je njihova promjenljivost, pa se mijenja i količina rada koja se troši u jedinici vremena, tako da vrijeme trajanja procesa rada ne odražava adekvatno utroške radne snage Potrebno je utvrditi optimalnu kvalifikovanost, intenzitet rada i organizaciju rada za svako lice i svaku poziciju rada

Optimalna kvalifikovanost se postiže izborom one kvalifikovanosti za koju su utrošci radne snage po jedinici proizvoda minimalni (kvalifikovanost radnika, vrstom i stepenom, mora da odgovara vrsti i složenosti posla koji se obavlja na svakom radnom mjestu) Optimalni intenzitet trošenja radne snage – intenzitet se izražava količinom radne snage koja se troši u jedinici vremena. Promjena intenziteta dovodi do promjene trošenja radne snage, ali i obima proizvodnje (u istom smijeru, ali u različitim proporcijama). Treba naći onaj intenzitet koji obezbjedjuje minimalne utroške rada po jedinici proizvoda Optimalna organizacija rada – organizacija se može shvatiti kao kombinacija radnih operacija zasnovanih na odredjenom metodu rada. Među mnogobrojnim kombinacijama treba izabrati onu kombinaciju koja obezbeđuje najkraće trajanje procesa rada po jedinici proizvoda

PODJELA TROŠKOVA PREMA FAKTORIMA PROIZVODNJE Prirodna podjela troškova Po ovom kriteriju troškovi se dijele na: Troškove materijala Troškove sredstava za rad Troškove rada

Troškovi materijala Troškovi materijala su cjenovni izraz utrošaka materijala. Obuhvataju: troškove osnovnog materijala troškove pomoćnog materijala i energije troškove režijskog materijala

Troškovi sredstava za rad Troškovi sredstava za rad su cjenovni izraz utrošaka sredstava za rad Obuhvataju: amortizaciju troškove tekućeg održavanja troškove investicionog održavanja troškove sitnog inventara i alata

Amortizacija obuhvata fizičko i ekononomsko trošenje (zastarijevanje) sredstva za rad Predstavlja pretpostevljani dio vrijednosti sr. za rad koji je utrošen u procesu proizvodnje i koji se uključuje u cijenu koštanja proizvoda Utvrđuje se na osnovu vijeka trajanja sr. za rad ili broja jedinica proizvoda koji se proizvede pomoću tog sredstva za rad Troškovi tekućeg održavanja obuhvataju troškove radne snage i materijala za održavanje, koji su utrošeni u povremenom čišćenju i podmazivanju sredstava za rad radi održanja njegovih funkcionalnih osobina i zaštite od korozije Troškovi investicionog održavanja obuhvataju troškove rada, materijala i samih sr. za rad, koji su izazvani detaljnijim pregledom sr. za rad, demontiranjem istrošenih dijelova, montiranjem novih dijelova i funkcionalnim usklađivanjem SZR Troškovi sitnog inventara i alata su novčani izraz sitnog inventara i alata

Troškovi rada su cjenovni izraz utrošaka radne snage u procesu rada Obuhvataju: naknade za izvršen rad naknade za odsustvovanje sa posla (bolovanja, godišnji odmori, državni praznici i sl.) porezi i doprinosi za socijalno i zdravstveno osiguranje radnika

PODJELA TROŠKOVA PREMA MJESTIMA NASTANKA troškovi izrade nastaju na radnim mjestima izrade proizvoda uključuju troškove: osnovnog materijala, pomoćnog materijala, pogonske energije, troškove radne snage na tehnološkim i pomoćnim poslovima u proizvodnji i troškove sr. za rad koja direktno učestvuju u procesu proizvodnje režijski troškovi obuhvataju sve ostale troškove koji nastaju na rukovodilačkim radnim mjestima u proizvodnji i svim izvršnim i rukovodilačkim radnim mjestima van proizvodnje (priprema proizvodnje, komercijala, finanasijska služba, služba kontrole i sl.)

PODJELA TROŠKOVA PREMA VEZANOSTI ZA NOSIOCE pojedinačni troškovi nastaju u vezi sa izradom određenog proizvoda i pojedinačno su vezani za njega npr. troškovi materijala izrade i troškovi direktnog rada zajednički troškovi nastaju zajedničkim trošenjem elemenata proizvodnje radi proizvodnje više proizvoda zajednički su za sve proizvode nastale u određenom periodu i na određenom mestu, tako da se naknadno raspoređuju na pojedinačne nosioce troškova

PODJELA TROŠKOVA PREMA NAČINU PRENOŠENJA NA NOSIOCE direktni troškovi mogu se direktno prenijeti na nosioce troškova preko operativne evidencije (npr. radni nalog, potrošnica materijala) npr. troškovi osnovnog i pomoćnog materijala, troškovi radne snage na poslovima izrade i td. indirektni troškovi ne mogu se odmah direktno vezati za nosioce troškova indirektno se vezuju za nosioce preko ključeva za alokaciju

DODATNI, NEOTKLONLJIVI I OPORTUNITETNI TROŠKOVI Dodatni troškovi promjena u ukupnim troškovima zbog promjene plana aktivnosti (uvođenje novog proizvoda u proizvodni asortiman, povećanje stepena tehničke opremljenosti i sl.) osnovu za praćenje dodatnih troškova predstavlja tekući plan aktivnosti Neotklonjivi troškovi troškovi koji su već nastali kao rezultat prethodnih odluka i koje ne utiču na odluke koje se donose nakon njihovog nastanka npr. nabavljeno je sredstavo za rad u iznosu od 300.000 KM, a trenutna tržišna vrednost je 200.000 KM (100.000 KM su neotklonjivi troškovi) Oportunitetni troškovi žrtvovana neto korist od neprihvatanja slijedeće najbolje alternative istog nivoa rizika npr. neostvaren prihod od iznajmljivanja prodajnog prostora

Računovodstveni troškovi istorijski troškovi koji se evidentiraju u računovodstvu kao stvarno nastali troškovi, imaju veliki značaj u analizi poslovanja preduzeća Ekonomski troškovi baziraju na konceptu oportunitetnih troškova jednaki su vrijednosti najbolje alternative istog rizika koja je žrtvovana, jer su resursi upotrijebljeni u izabranoj alternativi npr. materijal je nabavljen po cijeni nižoj od tržišne. Propušten prihod od prodaje materijala izražava ekonomske troškove upotrebe materijala u proizvodnji

PODJELA TROŠKOVA PREMA ZAVISNOSTI OD OBIMA PROIZVODNJE Polazeći od ovog kriterija razlikujemo: fiksne troškove varijabilne troškove U ekonomskoj analizi treba praviti razliku na kratak rok – fiksni i varijabilni faktori dug rok – svi faktori su varijabilni

TROŠKOVI U KRATKOM ROKU fiksni troškovi troškovi sredstava za rad kada se amortizacija obračunava po vremenskom metodu troškovi rada i materijala u pripremnoj fazi troškovi rada najviših rukovodilaca varijabilni troškovi proporcionalni troškovi osnovnog i pomoćnog materijala i energije troškovi rada na poslovima izrade proizvoda troškovi sredstava za rad kada se amortizacija obračunava po funkcionalnom metodu relativno-fiksni troškovi matrijala i rada na pripremno-završnim poslovima

FIKSNI TROŠKOVI u masi se ne mijenjaju sa promjenom OP po jedinici proizvoda se smanjuju sa povećanjem obima proizvodnje T Q PT UFT PFT A B Ukupni fiksni troškovi Prosečni fiksni troškovi

Prosječni fiksni troškovi su fiksni troškovi po jedinici proizvoda i dobijaju se po obrascu: PFT = UFT /Q PFT – prosječni fiksni troškovi UFT – ukupni fiksni troškovi Q – količina proizvoda (obim proizvodnje)

VARIJABILNI TROŠKOVI mijenjaju se sa promjenom obima proizvodnje ukupni varijabilni troškovi se povećavaju sa povećanjem obima proizvodnje, a sa smanjenjem obima proizvodnje se smanjuju po jedinici proizvoda se ne mijenjaju u praksi se rijetko kada ostvaruje potpuna proporcionalnost troškova i obima proizvodnje, a češće se proporcionalno, progresivno i degresivno kretanje troškova smjenjuju u proizvodnji iste vrste proizvoda sa promjenom stepena iskorišćenja

Varijabilni troškovi se raslojavaju na četiri komponente: proporcionalna (PT) degresivna progresivna relativno-fiksna (zonska - RFT)

Proporcionalni troškovi mijenjaju se proporcionalno sa promjenom obima proizvodnje, dok se po jedinici proizvoda ne mijenjaju sa promjenom obima proizvodnje Proporcionalnih troškova nema kada je obim proizvodnje jednak nuli U proporcionalne troškove ubrajaju se: troškovi osnovnog i pomoćnog materijala i energije troškovi rada na poslovima izrade proizvoda troškovi sredstava za rad kada se amortizacija obračunava po funkcionalnom metodu T Q PT PPT A B Ukupni proporcionalni troškovi Prosječni proporcijalni troškovi

Degresija troškova znači sporiji rast troškova od rasta obima proizvodnje Progresija troškova znači brži rast troškova od rasta obima proizvodnje (npr. povećanje troškova osnovnog materijala na višim stepenima korišćenja kapaciteta usljed povećanog škarta materijala, kao posljedice intenzivnijeg rada)

RELATIVNO-FIKSNI TROŠKOVI Relativno-fiksni troškovi nastaju raslojavanjem proizvodnih kapaciteta na više zona obima proizvodnje (npr. radne smjene u preduzeću, pogoni u preduzeću, proizvodi u proizvodnom asortimanu) Svaka zona predstavljaja "parcijalni kapacitet" za koji je potrebno posebno organizovanje pripremno-završnih poslova Troškovi obavljanja ovih poslova ne mijenjaju se sa promjenom obima proizvodnje u okviru određene zone obima, ali se naglo mijenjaju sa promjenom zone obima U relativno-fiksne troškove ubrajaju se troškovi matrijala i rada na pripremno-završnim poslovima organizacionih dijelova preduzeća (smjena, pogona i sl.) i slojeva proizvodnje (serija, modela, tipova i sl.)

Osobine relativno-fiksnih troškova: u okviru zone obima se ne mijenjaju prelaskom na novu zonu se mijenjaju Ovi troškovi pokazuju tendenciju najprije degresivnog, a zatim progresivnog kretanja u odnosu na obim proizvodnje T Q PT RFT PRFT Ukupni RFT Prosječni RFT

Imajući u vidu sve elemente varijabilnih troškova može se prikazati grafik ukupnih i prosječnih varijabilnih troškova T Q UVT PT PUVT ukupni i prosječni varijabilni troškovi prosečni varijabilni troškovi minimalni

Ukupni varijabilni troškovi sa povećanjem obima proizvodnje najprije rastu degresivno, zatim proporcionalno i na kraju progresivno Prosječni varijabilni troškovi su varijabilni troškovi po jedinici proizvoda i dobijaju se po obrascu: PVT = UVT/Q PVT – prosječni varijabilni troškovi UVT – ukupni varijabilni troškovi Q – količina proizvoda (obim proizvodnje)

MARGINALNI TROŠKOVI MT = ΔUT/ΔQ Marginalni (granični) troškovi predstavljaju promjenu ukupnih troškova po jedinici promjene obima proizvodnje i dobijaju se po formuli: MT = ΔUT/ΔQ MT – marginalni troškovi ∆UT – promjena ukupnih troškova ∆Q – promjena količine proizvoda (obima proizvodnje)

Pošto promjena obima proizvodnje u kratkom roku dovodi samo do promjene varijabilnih troškova, onda se prethodna relacija transformiše u: MT = ΔUVT/ΔQ ∆UVT – promjena ukupnih varijabilnih troškova Geometrijski granični troškovi predstavljaju nagib krive UVT u svakoj njenoj tački, odnosno za svaki obim proizvodnje

PVT opadaju sve dok je kriva MT ispod krive PVT, a rastu kada je grafik MT iznad grafika PVT Sve dok su MT niži od PVT, svaka dodatna jedinica proizvoda izaziva manje troškove od troškova koji su u prosjeku, prije promjene obima proizvodnje, teretili jedinicu proizvoda, pa stoga PVT opadaju i obrnuto Minimum PVT ostvaruje se na onom obimu proizvodnje (U) na kome se izjednačavaju MT i PVT (tačka C‘) PT Q PUVT MT C‘ U

UKUPNI TROŠKOVI Ukupni troškovi predstavljaju zbir ukupnih varijabilnih i ukupnih fiksnih troškova Dinamika ukupnih troškova rezultat je dinamike varijabilnih i fiksnih troškova T Q VT FT UT Ukupni troškovi (linearna funkcija) Ukupni troškovi (kubna funkcija)

Za izražavanje ukupnih troškova najčešće se koristi kubna f-ja troškova, po kojoj rast obima proizvodnje najprije prati rast ukupnih troškova po nižoj stopi od stope rasta obima proizvodnje, a poslije određenog obima proizvodnje, stopa rasta ukupnih troškova postaje viša od stope rasta obima proizvodnje (počinje da djeluje zakon opadajućih prinosa) Takođe, za izražavanje ukupnih troškova mogu da se koriste: kvadratna funkcija UT – rastuća stopa (opadajući prinosi) linearna funkcija UT – konstantna stopa (svaka dodatna jedinica varijabilnih input-a u istom iznosu povećava obim proizvodnje)

Alternativni oblici funkcija ukupnih troškova, prosječnih ukupnih troškova, prosječnih varijabilnih troškova i marginalnih troškova

PROSJEČNI UKUPNI TROŠKOVI Prosječni ukupni troškovi jednaki su: PUT=UT/Q PUT - prosječni ukupni troškovi UT - ukupni troškovi Q - broj jedinica proizvoda Kao i prosječni varijabilni troškovi, prosječni ukupni troškovi sa povećanjem obima proizvodnje najprije opadaju, dostižu minimum, a zatim počinju da rastu Prosječni ukupni troškovi dostižu minimum na onom obimu proizvodnje gdje su granični troškovi i prosječni troškovi jednaki

T Q UT PT ukupni i prosječni troškovi PUT

TROŠKOVI U DUGOM ROKU U dugom roku svi faktori proizvodnje se mogu mijenjati, pa su u dugom roku svi troškovi varijabilni Dugoročna kriva ukupnih troškova prikazuje promjene ukupnih troškova zbog promjene obima proizvodnje u periodu koji je dovoljno dug da se svi faktori proizvodnje mogu mijenjati Promjena dugoročnih troškova usljed promjene obima proizvodnje uslovljena je odnosom promjene ulaganja i promjene rezultata, odnosno prinosom na obim dugoročne proizvodne funkcije (za ovu funkciju karakterističan je najprije rastući prinos na obim, zatim konstantni prinos i na kraju opadajući prinos) za rastući prinos na obim važi: ↑ UT < ↑ OP za konstantni prinos na obim važi: ↑ UT = ↑ OP za opadajući prinos na obim važi: ↑ UT > ↑ OP

Razlike između ukupnih troškova u kratkom roku i dugoročnih ukupnih troškova: kako u dugom roku nema fiksnih troškova, DUT jednaki su nuli kada je obim proizvodnje jednak nuli kriva DUT polazi iz koordinatnog početka, za razliku od krive KUT

Dugoročni prosječni troškovi (DPT) dobijaju se dijeljenjem UDT količinom proizvoda za svaki obim proizvodnje DPT imaju oblik razvučenog latiničnog slova “U”

Efekti ekonomije obima ispoljavaju se u smanjenju DPT sa povećanjem obima proizvodnje (dugoročni marginalni troškovi su manji od DPT) DPT su najniži na obimu proizvodnje na kome se izjednačavaju dugoročni marginalni troškovi i DPT Efekti disekonomije obima ispoljavaju se kao rast DPT sa povećanjem obima proizvodne (dugoročni marginalni troškovi su veći od DPT)

RAČUN TROŠKOVA Svako preduzeće u svojim poslovnim knjigama vodi evidenciju nastalih poslovnih promjena. Evidencija poslovnih promjena je i zakonom propisana (u Republici Srpskoj Zakonom o računovodstvu i reviziji). Ovim zakonom, između ostalog, je propisano da pravna lica "uređuju organizaciju sistema knjigovodstva i računovodstva na način koji omogućava sveobuhvatno evidentiranje, kao i otkrivanje i sprečavanje pogrešno evidentiranih poslovnih događaja".

RAČUN TROŠKOVA Knjigovodstvena evidencija omogućava analizu prihoda i troškova i izračun poslovnog rezultata (dobiti), ali ne daje automatski podatke o npr. strukturi troškova po pojedinim proizvodima, već daje podatke samo za preduzeće u cjelini. Treba napomenuti da postoji sistem računovodstva i knjigovodstva koji omogućava uvid u prihod i troškove po pojedinim proizvodima, tzv. troškovno knjigovodstvo, ali takvo knjigovodstvo nije zakonom obavezno. O troškovnom knjigovodstvu biće riječi kasnije.

RAČUN TROŠKOVA Podaci iz knjigovodstvene evidencije mogu poslužiti kao dio ulaznih podataka za izračun strukture i visine troškova po pojedinim proizvodima. Taj izračun se vrši van-knjigovodstveno, a uobičajen termin za takve izračune je kalkulacija troškova i biće korišćen u daljem razmatranju.

RAČUN TROŠKOVA Kalkulacije, osim što služe za izračun cijene koštanja (određivanje prodajne cijene na osnovu troškova proizvodnje), služe i za kontrolu troškova, kontrolu ekonomičnosti poslovanja, planiranje troškova i određivanje isplativosti investicija (izradu biznis planova).

KALKULACIJE TROŠKOVA Postupak raspoređivanja ukupnih troškova na nosioce naziva se kalkulacija (postupak izračunavanja cijene koštanja) Cilj utvrđivanja cijene koštanja jeste da se svaki proizvod optereti onim iznosom troškova koji je svojom proizvodnjom izazvao, da bi se što efikasnije sprovela kontrola troškova i stvorila pouzdana osnova za donošenje poslovnih odluka Prilikom kalkulacije cijene koštanja moraju se poštovati određeni principi

Kalkulacija mora biti: tačna i prilagođena načinu poslovanja preduzeća dokumentovana knjigovodstvenom evidencijom jednoobrazna za sve proizvode uporediva sa drugim kalkulacijama blagovremena, pregledna i ekonomična

Elementi kalkulacije 1. Neposredna amortizacija 2. Neposredni troškovi bruto plata 3. Ostali neposredni troškovi učinaka 4. Opšti troškovi učinaka 5. Opšti troškovi uprave i prometa 6. I CIJENA KOŠTANJA 7. Dobit (gubitak) 8. II PRODAJNA CIJENA BEZ POREZA NA PROMET 9. Porez na promet 10. III PRODAJNA CIJENA

Pravila kalkulacija Izrada kalkulacija, bez obzira da li su istorijske (kada se kalkulišu stvarni troškovi već završene proizvodnje) ili buduće (kada se kalkulišu troškovi buduće proizvodnje), su složen zadatak i pri njihovoj izradi potrebno je držati se određenih pravila, kako bi bile tačne, jer se poslovne oduke moraju zasnivati na tačnim podacima.

Pravila kalkulacija a) Kalkulacija mora obuhvatiti sve troškove nastale izradom proizvoda (ili izvršenjem usluge kod uslužne djelatnosti), posebno vodeći računa da se u svakom vremenskom razdoblju uzmu u račun oni troškovi koji se na to razdoblje odnose. Ovaj princip se naziva princip vremenskog razgraničenja troškova.

Pravila kalkulacija b) Troškovi moraju biti alocirani na proizvode i mjesta u proizvodnom procesu na kojima nastaju. Ovaj princip se naziva princip diferenciranja troškova. Pridržavanje ovog principa je multidisciplinaran zadatak, jer osim poznavanja ekonomskih principa treba poznavati tehnologije proizvodnje.

Pravila kalkulacija c) Za izradu istorijskih kalkulacija moraju se koristiti dokumentovani podaci (knjigovodstvene evidencije), a naročito dokumenti iz finansijskog, materijalnog i pogonskog knjigovodstva. Ovaj princip se naziva princip dokumentovanosti troškova.

Pravila kalkulacija d) Kalkulacije se moraju izrađivati po standardizovanim sadržajima i formama kako bi podaci za različite vremenske periode bili uporedivi. Naročito je važno da podaci iz kalkulacija budu uporedivi sa planovima poslovanja. Ovaj princip se naziva princip tačnosti i uporedivosti.

Kalkulacije se mogu podijeliti prema vremenu izrade i prema načinu izrade. Prema vremenu izrade kalkulacija može biti prethodna ili planska, međukalkulacija i naknadna ili stvarna. Prema načinu izrade, odnosno metodu rasporedjivanja troškova na nosioce, kalkulacije se dijele na: divizionu kalkulaciju, kalkulaciju ekvivalentnih brojeva, kalkulaciju vezanih (kuplovanih) prozvoda i dodatnu kalkulaciju.

Prema vremenu izrade kalkulacija može biti: Planska kalkulacija sastavlja se prije početka obavljanja aktivnosti, na osnovu procijenjenog iznosa troškova ili normativa trošenja ima za cilj da pruži preliminarni uvid u ekonomsku opravdanost određenog posla Međukalkulacija sastavlja se u toku procesa proizvodnje u cilju kontrole troškova i poređenja ostvarenih i planiranih troškova Stvarna kalkulacija sastavlja se po obavljenom poslu na osnovu stvarno nastalih troškova

Prema načinu izrade, odnosno metodu raspoređivanja troškova na nosioce, kalkulacije se dijele na: diviziona kalkulacija kalkulacija ekvivalentnih brojeva kalkulacija vezanih proizvoda dodatna kalkulacija

DIVIZIONA KALKULACIJA Diviziona kalkulacija primenjuje se za raspoređivanje troškova na homogene (jednorodne) proizvode ili usluge. Primjena ovog metoda kalkulacije ograničena je na preduzeća koja masovno proizvode jednu vrstu proizvoda, kao što su: cementare, mlinovi, električne centrale, topionice, rudnici, šećerane, pivare sa samo jednom vrstom piva, fabrike vode i sl.

DIVIZIONA KALKULACIJA temelji se na tome da se svi troškovi koji su nastali unutar praćenog razdoblja obračunavaju na proizvode koji su bili proizvedeni u tom razdoblju. U slučaju jednog proizvoda ova metoda je najtačnija i primjenjuje se tako da se ukupni troškovi preduzeća podijele sa proizvedenom količinom i tako dobije trošak po jedinici proizvoda ili matematički izraženo:

DIVIZIONA KALKULACIJA koristi se kod homogenih (jednorodnih) proizvoda sastoji se u utvrđivanju ukupnih troškova i dijeljenju tih troškova ukupnom količinom proizvoda nije potrebno razdvajati troškove na direktne i indirektne višefazna diviziona kalkulacija primjenjuje se u faznoj proizvodnji i podrazumijeva da se cijena koštanja po jedinici učinka utvrđuje za svaku fazu, a onda se sabiranjem cijene koštanja svake faze dobija puna cijena koštanja jedinice učinka primjena ovog metoda kalkulacije ograničena je na preduzeća koja masovno proizvode jednu vrstu proizvoda (cementare, mlinovi i sl.)

Primjer: Izračunavanje troškova za kilowat-sat (kWh) je primjer za upotrebu divizione kalkulacije: Troškovi na mjesec 24.000 KM/mj. Proizvedena količina u mjesecu 480.000 kWh/mj. Prozvodni troškovi u KM/kWh 0,05 KM/kWh

DIVIZIONA KALKULACIJA SA EKVIVALENTNIM BROJEVIMA je modifikovana diviziona kalkulacija. Upotrebljava se kada je: obrađen isti materijal sa različitom upotrebom vremena za više ili manje različite varijante proizvoda (npr. isto piće punjeno u različita punjenja –vino punjeno u staklenke od 0,33 l, 0,75 l, 1 l ...); obrađen isti materijal sa istom upotrebom vremena za više ili manje različite varijante proizvoda (npr. plastični poluproizvodi koji su izrađeni od različitih vrsta plastike); obrađen različiti materijal sa različitom upotrebom vremena za različite varijante proizvoda (npr. pivo različitih vrsta punjeno u boce različitih veličina...)

KALKULACIJA POMOĆU EKVIVALENTNIH BROJEVA koristi se za raspoređivanje indirektnih troškova kada se proizvodi više srodnih proizvoda (npr. u valjaonici lima valjaju se limovi različite debljine) kako se srodni proizvodi proizvode od istog materijala u istom teh. postupku, indirektni troškovi raspoređuju se pomoću koeficijenata koji se utvrđuju u skladu sa određenim odnosima u trošenju za pojedine vrste proizvoda (na bazi tehničkih normativa, iskustva ili procjene) množenjem količine proizvoda utvrđenim koeficijentima dobijaju se ekvivalentni brojevi, odnosno obim proizvodnje u uslovnim jedinicama

dijeljenjem indirektnih troškova zbirom uslovnih jedinica dobija se visina indirektnih troškova po jedinici uslovnog obima tako dobijen iznos množi se odgovarajućim koeficijentom da bi se dobio iznos indirektnih troškova po jedinici stvarnog obima proizvodnje dodajući ovom iznosu direktne troškove po jedinici proizvoda, dobija se cijena koštanja jedinice proizvoda

Koef.učešća u indirektnim troškovima npr. ako su indirektni troškovi = 10.000 KM i treba ih rasporediti na 2 proizvoda: Vrsta proizvoda Količina proizvoda Norma čas po jed.proiz. Koef.učešća u indirektnim troškovima Ekvival.broj (Uslovni obim) Indirektni troškovi po jed.uslov.OP jed.proizvoda 1 2 3 4 5 (2x4) 6 7 (4x6) A 100 45 300 20 * 60 B 200 15 20 500 * 10.000 / 500 = 20

Primjer: Za punjenje 100 boca veličine: mala (1), srednja (2) i velika (3) snimanjem vremena utvrđena su slijedeća vremena (te): za veličinu 1: 90 min/100 boca 90/90 =1 za veličinu 2: 114 min/100 boca 114/90=1,27 za veličinu 3: 175 min/100 boca 175/90=1,94 Ako unaprijed određeno vrijeme (90 minuta za veličinu 1) uzmemo za osnovu za izračunavanje EKVIVALENTOG BROJA (EB) dobili smo gornje vrijednosti.

KALKULACIJA VEZANIH (KUPLOVANIH) PROIZVODA koristi se kod prozvoda koji nastaju u jedinstvenom tehnološkom postupku, kao organske komponente jedne sirovine

KALKULACIJA VEZANIH PROIZVODA Proizvod zbog koga se organizuje proces proizvodnje naziva se osnovni proizvod, a ostali proizvodi, kao nužni pratioci tehnološkog procesa, su sporedni proizvodi. Po ovom metodu kalkulacije troškovi se utvrđuju u ukupnom iznosu i od tog iznosa oduzima se procijenjena vrijednost sporednih proizvoda, obično očekivana prodajna cijena sporednih proizvoda. kao pratioci tehnološkog procesa su sporedni proizvodi (npr. šećer i rezanci šećerne repe)

KALKULACIJA VEZANIH PROIZVODA postupak utvrđivanja cijene koštanja: ukupni troškovi - prodajna cijena sporednih proizvoda = preostali iznos ukupnih troškova : količina osnovnog proizvoda = cijena koštanja osnovnog proizvoda osnovni nedostatak ove metode je nepreciznost zbog toga što prodajna cijena sporednih troškova odstupa od njihovih troškova proizvodnje

PRIMJER: rafinerija jestivog ulja proizvela je 5.000 t suncokretovog ulja ukupni troškovi proizvodnje iznose 340.000 KM tržišna vrijednost suncokretove sačme i masnih kiselina (sporednih proizvoda) iznosi 40.000 KM UT = 340.000 - TVsp = 40.000 = dio UT = 300.000 : OPgp = 5.000 = CKgp = 60 cijena koštanja 1 t suncokretovog ulja po kalkulaciji vezanih proizvoda iznosi 60 KM

DODATNA KALKULACIJA Dodatna kalkulacija koristi se za raspoređivanje indirektnih troškova na heterogene proizvode. Koristi se i u slučajevima kada se ostali metodi kalkuacije ne mogu primijeniti.

DODATNA KALKULACIJA Po ovom metodu indirektni troškovi se raspoređuju na nosioce po određenom ključu. Ključ za raspodjelu troškova predstavlja odnos ukupnih indirektnih troškova i zbira ukupnih direknih troškova ili samo jedne vrste direktnih troškova, kao npr. troškova osnovnog materijala ili troškova rada izrade.

DODATNA KALKULACIJA postupak utvrđivanje cijene koštanja: dijeljenje indirektnih troškova onim direktnim troškovima koji su izabrani za kriterijum, čime se utvrđuje ključ za raspodjelu indirektnih troškova na različite proizvode; množenjem ovog ključa sa iznosom direktnih troškova za svaki proizvod, dobija se iznos indirektnih troškova po vrstama proizvoda; dodavanje indirektnim troškovima direktne troškove i dijeljenje tako dobijenog iznosa troškova brojem jedinica proizvoda.

npr. ako su indirektni troškovi = 800 npr. ako su indirektni troškovi = 800.000 KM i treba ih rasporediti na 3 proizvoda: Vrsta proizvoda Količina proizvoda Direktni troškovi Ključ za raspodelu Indirektni troškovi Ukupni Troškovi po jed.proiz. 1 2 3 4 5 (3x4) 6 (3+5) 7 (6/2) A 1.000 50.000 1,6 * 80.000 130.000 130 B 2.000 150.000 1,6 240.000 390.000 195 C 4.000 300.000 480.000 780.000 500.000 800.000 1.300.000 * 800.000 / 500.000 = 1,6

Kalkulacije prodajne cijene Tri su uticajna faktora koja određuju prodajnu cijenu nekog proizvoda: prvi faktor je zbir svih troškova koji nastanu u proizvodnji i prodaji, kojeg često nazivamo cijena koštanja; drugi faktor je dobit koja se želi ostvariti prodajom; i treći je stanje tržišne ponude i potražnje za takav proizvod. U ovom razmatranju uzimaćemo u obzir i analizirati prva dva uticajna faktora. Takođe, porezi neće biti uzeti u obzir. Naime porezi su dio konačne cijene koju plaća krajnji kupac, ali se na njih ne može uticati poslovnim odlukama preduzeća, jer su regulisani zakonima države.

Kalkulacije prodajne cijene Struktura cijene koštanja je finansijski izražen popis svih troškova koji nastanu u procesu proizvodnje i prodaje. Troškovi mogu biti grupisani po različitim obilježjima, o čemu je bilo govora u prvom poglavlju. Ipak, kod izrade kalkulacija najčešće se razvrstavaju po funkcionalnom principu. Gruba struktura tako grupisanih troškova, tj. cijene koštanja je slijedeća:

Kalkulacije prodajne cijene 1. Materijal, poluproizvodi i usluge za izradu 2. Zarade proizvodnih i tzv. režijskih radnika 3. Opšti troškovi izrade - Varijabilni dio - Fiksni dio 4. Opšti troškovi prodaje 5. Amortizacija stalnih sredstava

Kalkulacije prodajne cijene Kalkulacije cijene koštanja se temelje na troškovima koje treba detaljno razgraničiti i izvršiti alokaciju na proizvode. Na primjer, ukoliko pekara vrši izračun troškova za proizvodnju kifli, hljeba i kolača, utrošenu električnu energiju (knjigovodstveni podatak) treba razdvojiti na fiksni i varijabilni dio, gdje je fiksni dio energija za osvjetljenje i grijanje radnog prostora, a varijabilni dio energija koja se troši na pečenje. Zatim, treba odrediti koji procenat ukupnih fiksnih, a koji procenat ukupnih varijabilnih troškova preduzeća treba alocirati na kifle, koji na hljeb, a koji na kolače.

Kalkulacije prodajne cijene Kalkulacija prodajne cijene na troškovnom principu po opštem obrascu može se izraziti na slijedeći način: Prodajna cijena = Ukupni troškovi po jedinici + Dobit po jedinici, ili matematički izraženo: Cp = (Tf +Tv) + DxCp gdje je: Cp = prodajna cijena Tf = fiksni troškovi po jedinici proizvoda Tv = varijabilni troškovi po jedinici proizvoda D = dobit izražena kao procenat prodajne cijene/100

Kalkulacije prodajne cijene Ako se jednačina sredi, dobije se:

Kalkulacije prodajne cijene: Kalkulacija prodajnih cijena za pekaru koja proizvodi mjesečno 35.000 kifli, 5.000 komada hljeba i 300 kg kolača izgledala bi kako slijedi: Knjigovodstveni podaci za mjesečni obračun: a) amortizacija opreme i poslovnog prostora 1.500 n.j b) utrošena električna energija 1.000 n.j. c) brašno, kvasac, aditivi 4.000 n.j. d) plate zaposlenih 5.000 n.j što čini ukupne troškove u iznosu od 11.500 n.j.

Kalkulacije prodajne cijene: Fiksni i varijabilni troškovi raspodjeljuju se na proizvode i to: po 40% na proizvodnju kifli i hljeba i 20% na proizvodnju kolača, tj. 4.600 n.j. ukupnih troškova otpada na kifle što daje 0,1314 n.j. po jednoj kifli, 4.600 n.j. na hljeb, što daje 0,92 n.j. po jednom hljebu i 2.300 n.j. na kolače, što daje 7,6666 n.j. po kilogramu kolača. Ciljna profitna stopa za svaki proizvod je 18% od prodajne cijene.

Kalkulacije prodajne cijene: Ako se gornji podaci srede i uvrste u jednačinu, dobije se:

Kalkulacije prodajne cijene:

Kalkulacija prodajne cijene Prethodnom računicom utvrđene su cijene pojedinih artikala na troškovnom principu, tj. na principu cijene koštanja sa ciljem da se ostvari dobit od 18%, što se kalkulacijom izračunatim prodajnim cijenama i postiže. Napominjemo da se na kalkulativnu prodajnu cijenu dodaje porez i tako dobije konačna cijena koju plaća krajnji kupac, ali to nije predmet ovog razmatranja.

Kalkulacija robe u trgovinskim preduzećima