Filozofija odgoja (63612) (PO001) IZVANREDNI STUDIJ Filozofija odgoja (63612) (PO001) Opterećenje: 15P. Akademska Godina 2017.-18. Predavanje br. 3.

I. Antička filozofija a) kozmološko razdoblje grčke filozofije Može se podijeliti na: a) kozmološko razdoblje grčke filozofije b) antropološko razdoblje grčke filozofije c) ontološko razdoblje grčke filozofije d) etičko razdoblje helenističko-rimske filozofije e) religiozno razdoblje helenističko- rimske filozofije

Političke i društvene prilike krajem 7. i početkom 6. st. pr.n.e. Solon (594. pr.n.e.) - uživa veliko povjerenje Atenjana izabran je za arhonta i zamoljen da sastavi novi zakonik kojega bi se trebali držati svi: postavlja opće interese na prvo mjesto uvodi organizirani odgoj mladeži Klisten : uvodi posebne mjere - kako bi se održala demokracija nove progresivne ideje (političke ali i znanstvene, filozofske) razvijaju se stoga u pokrajinama Velike Grčke – kolonijama, daleko od domašaja stroge središnje atenske demokratske vlasti.

Velika Grčka Kraj 7. i početak 6. stoljeća pr.n.e. 5 4 3 Prvo se razdoblje grčke filozofije naziva kozmološkim budući je u centru zanimanja filozofa kozmos, odnosno pitanje o nastanku kozmosa. Kozmos i fysis (priroda) kod Grka su dva isprepletena, gotovo istoznačna pojma, a grčkom filozofskom mišlju snažno dominira pretpostavka da je priroda (što je eksplicitno sadržano i u značenju riječi kozmos) racionalno uređena. Svijet je kozmos, a ne kaos! Racionalnost, kao jednu od temeljnih karakteristika europske kulture i civilizacije, tako uočavamo kao bitnu odliku kulture koja stoji u samom temelju europskog duha. U tom smislu, grčka je filozofija potpuno izvorna. Utjecaji drugih kultura na grčku kulturu, pa time i filozofsku misao je minimalna.* Velike istočnjačke filozofije razvijale su se u sklopu raznih religijskih tradicija (taoizam, konfucijanstvo, budizam...) i nikad se nisu emancipirale od njih. Grčka filozofije, s druge strane, nastaje i razvija se u suprotnosti s grčkom mitološkom tradicijom kao slobodno istraživanje, kao filo-sofia, a ne “sofia”. *dijelom u orfičkom kultu tek prisutan zorastrizam - nekoć službena perzijska religija koja naučava dualizam, borbu između dobra i zla. Religiju je osnovao Zaratustra (Zoroaster je grcki oblik ), iranski prorok koji je prema predanju zivio od 628. do 551. pr. Kr. Orfički kult, pod utjecajem kojeg direktno stoje Pitagorejci, a kasnije i Platon, naučava, između ostalog besmrtnost ljudske duša (princip dobra) koja je zarobljena u tijelu (materija kao princip zla). Smisao života je u pročišćavanju duše u smislu oslobađanja od tjelesnih potreba. Orfički je kult u potpunosti suprostavljen tradicionalnom grčkom religijskom sustavu (kao je iznesen u Hesioda i Homera), ali je, vidimo, za razliku od tradicionalnog, imao stanoviti utjecaj na grčku filozofsku misao. 1 2 Miletska škola (1), Pitagorejska škola (2), Heraklit (3), Elejska škola (4), Demokrit (5), Atomisti

Miletska škola obala Male Azije kolonija Jonija grad Milet Miletska škola je najstarija grčka filozofska škola, pripada kozmološkom razdoblju grčke filozofije. Školu čine tri filozofa: Tales, Anaksimen Anaksimandar Važno se podsjetiti da je u to doba vladalo opće uvjerenje da je sve što postoji materijalno i da materija postoji oduvijek. Zato se oni ne bave toliko problemom stvaranja svijeta već pitanjem zašto se on neprestano mijenja (usavršava ili propada). Zapažajući sveprisutnost vlage (vode), naročito u živoj prirodi, Tales zaključuje o vodi kao prapočelu. Iz sveprisutnosi zraka i njegove bezgraničnosti (kvantitativne), Anaksimen zaključuje na zrak kao pratemelj iz kojeg sve nastaje zgušnjivanjem i razređivanjem. Najkvalitetniji odgovor nudi nam Anakimandar. Apeiron, nešto beskonačno i kvalitativno neodređeno (za razliku od vode i zraka) ima ontološke karakteristike koje prapočelo mora imati da bi bilo prapočelo. On je, naime, različit od svega čega je prapočelo. Apeiron je prvi pravi primjer neiskustvenog temelja iskustvenog. Budući sve što jest nastaje izdvajanjem iz apeirona i nestajanjem se u apeiron vraća, apeiron možemo tumačiti kao prvotnu materiju.

Svoj je trojici filozofa miletske škole zajedničko osnovno filozofsko pitanje: što je praosnova - arhe, prauzrok, prapočelo svijeta, odnosno što je ono što nadživljuje svaku prolaznu promjenu i kako se to pretvara u ovu ili onu pojedinu stvar ili tu stvar mijenja što je, dakle svjetska tvar koja trpi sve promjene nestalnih stvari, iz koje sve pojedinačne stvari nastaju i kojoj se opet natrag vraćaju. I prije prvih, miletskih filozofa, odgovore na takva pitanja, koja bi objasnila svijet i svjetsko stanje, davali su mitovi ali na pjesnički, emotivni – maštoviti način koji je daleko od nekakve logike i razumnog objašnjenja. Zapažajući sveprisutnost vlage (vode), naročito u živoj prirodi, Tales zaključuje o vodi kao prapočelu. Iz sveprisutnosi zraka i njegove bezgraničnosti (kvantitativne), Anaksimen zaključuje na zrak kao pratemelj iz kojeg sve nastaje zgušnjivanjem i razređivanjem. Najkvalitetniji odgovor nudi nam Anakimandar. Apeiron, nešto beskonačno i kvalitativno neodređeno (za razliku od vode i zraka) ima ontološke karakteristike koje prapočelo mora imati da bi bilo prapočelo. On je, naime, različit od svega čega je prapočelo. Apeiron je prvi pravi primjer neiskustvenog temelja iskustvenog. Budući sve što jest nastaje izdvajanjem iz apeirona i nestajanjem se u apeiron vraća, apeiron možemo tumačiti kao prvotnu materiju.

Arhé, prapočelo svijeta, za Talesa” (624.-547.) to je Voda. Jer: je nužna za rast, ishranu – život živih bića; se nalazi u svemu; može postojati u različitim agregatnim stanjima: od krutog preko tekućeg do plinovitog. Sve je jedno i u prirodi djeluje hilozoizam - sve stvari su žive Talesu se pripisuje i učenje da cio svijet prožima duša, odnosno da su sve stvari žive, učenje koje je on, čini se, potkrepljivao primjerima s magnetom i jantarom (fenomen električnog naboja). ako nešto naoko neživo – kao što je stijena ili smola – ona ipak ima dušu (to jest, ima u sebi načelo vlastitoga gibanja, odnosno unutarnje načelo života) što je onda zapravo uopće neživo?

Tales je prvi koji nudi objašnjenja prirodnih fenomena na materijalistički a ne mitološki ili teološki način. On već u 6. st. pr.n.e. postavlja pitanje «od čega se sastoji svemir», (doduše, na to pitanje se još traži odgovor). Njegove su teorije bile nove, hrabre i razumljive; one su bile racionalne i znanstvene. Aristotel je priznao Talesa kao prvog. Uz Talesa se vežu pojmovi materijalizam i filozofija prirode. Talesovu teoriju o jednom počelu svrstavamo u monizam.

Anaksimen (588.-524.) -Autor je izgubljene rasprave O prirodi. Kao filozof postavlja pitanje što je prapočetak (arhé) svega postojećega? arhé jezrak jer je bezgraničan, neizmjeran, sveobuhvatan i vječno se giba različite stvari, oblici, nastaju zgušnjavanjem (hlađenjem) i razrjeđivanjem (zagrijavanjem) zraka… (Kao što je naša duša zrak i kao takva upravlja nama, tvoreći od nas jedinstvo, tako dah ili zrak obuhvaća i nosi čitavi kozmos)

Anaksimen (588.-524.) Zviježđa i nebeska tijela, a najprije Zemlja, koja je u središtu svemira i iz koje nastaju i oko koje kruže ostala tijela - zgusnuta su vatra. Zemlja je valjkasta ploča koja se održava na zraku. Prema Anaksimenu svijet se periodično stvara i rastvara, te pritom nastaje niz sukcesivnih svemira. Čak su i bogovi postali iz zraka, a ne obratno. NAPOMENA: Grci su mislili da se zrak proteže kroz cijeli svemir (a ne da čini samo pojas oko Zemlje). Indici ga zovu PRANA; kinezi CHI; japanci KI. (Danas bi rekli da je taj “zrak” , „prana”, „chi”, „ki” zapravo svemirska prašina od koje nastaju zvijezde i njihovi planetarni sustavi.)

Anaksimandar (650.-546.) Njegov se filozofski nauk razlikuje od Talesovog i Anaksimenovog koji se drže običnog iskustva. Ono iz čega sve nastaje, ujedno je i ono u čemu sve mora i nestati, po nužnosti; jer, stvari se po odredbi vremena podčinjavaju kazni i međusobno se svete zbog svoje nepravednosti… (iz izgubljenoga Anaksimandrovog spisa O prirodi) -Anaksimandar, kao arhé uvodi metafizički pojam: ono beskrajno, neograničeno, neizmjerno - apeiron -Svjetsku tvar smješta onkraj svakog iskustva što je pomak prema pojmovnom mišljenju -Apeironu pripisuje sve oznake svjetske tvari: nenastalost, neprolaznost, neiscrpnost, neuništivost. -Apeiron ne stari i ne raspada se, i trajno proizvodi nove elemente od kojih je sazdano sve što vidimo -mora biti beskrajan jer bi se inače iscrpio proizvodeći različite tvari

Apeiron - prvobitni kaos Anaksimandar nije pobliže odredio to svoje načelo apeiron - tek je držao da je prostorno i vremenski neograničeno, pa ga se uglavnom shvaćalo (npr. Aristotel) kao neki prvotni, materijalni kaos, neka pratvar iz koje nastaju pojedinačna stvorenja: -Apeiron obuhvaća toplo i hladno, mokro i suho, te se iz njega sve tvari u vječnom gibanju izdvajaju, stvarajući tako pojedinačne stvari. -Iz tog neodređenog beskonačnog načela pojavila se ponajprije središnja masa, Zemlja, valjkastog oblika, koja lebdi u središtu svijeta okružena zrakom; isprva je bila vruća te se ohladila. -Čovjek i životinje nastali su kao transmutacije. Ljudski je rod postao iz neke druge, vodene vrste, ljuskave kože, vjerojatno iz nekakve ribe. -Zbog ovoga, iako nije imao nikakve ideje o prirodnoj selekciji (darvinizam), neki ga smatraju praocem teorije evolucije.

Pitagora (580.-500.) u južnu Italiju ustanovio je matematičku školu u kojoj su učenici obdržavali stroga pravila družbe društvo se sastojalo od dva kruga: unutrašnji krug činili su učitelji i matematičari, a vanjski učenici članovi unutranjeg kruga, među kojima je bio i sam Pitagora, nisu imali privatnog vlasništva, morali su biti vegetarijanci i živjeti u zajednici članovi pitagorejskog Bratstva su religijska skupina, pa ih tako nitko ne može proglasiti bezbošcima (što je u ono doba bilo nezamislivo)

Prapočelo, arhé, je broj Pitagora je vjerovao da se sve relacije i odnosi mogu svesti na operacije s cijelim brojevima, da se sve oko nas i cijeli svemir može objasniti brojevima. Do toga su zaključka došli nakon mnogih opažanja u muzici, matematici i astronomiji. Broj je nešto nematerijalno, otkriva se razumom.: i doista, sve što se spoznaje ima broj... Filolaj Sve je uređeno na osnovu broja - broj određuje Kozmos kao skladno uređen svijet Njegova se matematika naziva aritmo-geometrija jer brojeve spaja sa geometrijskim oblicima.

Prapočelo, arhé, je broj Ako je svijet materijalan – kvantiteta mu je osnovno obilježje. Sve se može izmjeriti – tj. brojevno odrediti. Bit svijeta može se opisati jezikom. Jezikom se može doći do uvida u ono po čemu jest sve što jest – bitak. pitagorejac i bogove podvrgava moći brojeva: ni u poslovima bogova ne može biti 2 više 2 jednako 5. U matematici imamo apsolutne istine! (Važnost matematike nije se mogla plodotvorno primijeniti u istraživanju prirode tijekom slijedećih 2000 godina jer matematika (geometrija) nije bila dovoljno razvijena pa je njihova slutnja završila u mistici brojeva).

KRIZA FILOZOFIJE I ZAPADNOG SVIJETA

Heraklit: sve se mijenja – nema bitka Elejska škola: ništa se ne mijenja - bitak jest (Parmenid, Zenon) Posrednici: Empedoklo: ima bitka ali je mnoštven Anaksagora: ima i promjena ali su mehaničke

Heraklit iz Efesa, (540. – 484.) Svijet ovaj, isti za sve, nije stvorio ni jedan bog i ni jedan čovjek, nego je uvijek bio i jest i bit će vatra vječno živa, koja se s mjerom pali i mjerom gasi FR.30 Nije moguće dva puta stupiti u istu rijeku, ni dva puta dotaknuti se po kakvoći svojoj iste prolazne supstancije... FR. 91. Jedno isto prebiva u nama: živo i mrtvo, budno i spavajuće, mlado i staro. Jer je to kad se promijeni ono, a ono kad se ponovno promijeni to. FR.88. Za taj logos, premda vječan, ljudi nemaju razumijevanja...iako se sve zbiva po tom zakonu... FR. 1 Apsolutna promjena vatra – simbol Borba suprotnosti svako biće sadrži u sebi svoju suprotnost Logos - zakon promjene mjera sklad (harmonija) svijet kao kozmos Dok su njegovi prethodnici, a dijelom i suvremenici, Milećani i Pitagorejci pokušavali pronaći ono nepromjenjivo u promjenjivom, a to prapočelo razumijeli kao materijalni (Miletska škola) ili formalni (Pitagorejska škola) princip, Heraklit naglašava apsolutnu nužnost neprestane promjene. Svaka stvar, naime, teži suprotnosti koja leži u njoj, i tijek promjene je nazaustavljiv. Kružni tijek izmjene tvari analogan je s kružnim tijekom izmjene godišnjih doba, a početak i svršetak su u kružnom tijeku ista točka. Nema zaustavljanja. Svijet, međutim, nije kaos. Postoji zakon koji detrminira (uređuje po nužnim principima) tijek zbivanja, logos koji čini svaku promjenu racionalnom i koji borbu suprotnosti privodi skladu. Svijet je, u svojoj stalnoj promjeni i kretanju, sklad svih svojih dijelova.

Heraklit: πάντα ῥεῖ - sve teče (panta rei) bića su jedinstvena po tome što su u stalnoj promjeni nema nepromjenjivog bitka sve se neprestano mijenja; stvari nastaju, mijenjaju se i propadaju. Stvarnost, nastala borbom suprotnosti, u vječnom je procesu postajanja. Stvari spoznajemo tek po njihovim suprotnostima. Kretanje ne bi bilo moguće ako nema negacije – mjesta kamo treba stići: za kretanje je potrebno ništa. I prazan prostor je nešto. bez kombinacije bitka i nebitka nema kretanja. Ništa i bitak se prožimaju: i bitak i nebitak postoje Bitak jeste! Nebitak jeste! Npr. istovremeno postoji i život i smrt. Odvojeni su samo vremenom.

Heraklit: πάντα ῥεῖ - sve teče (panta rei) Logos Iako se čini da svijetom prividno vlada nered suprotnosti, sve zbivanje sadrži unutarnju zakonitost – logos, koji sve ujedinjuje u harmoniju Logos je jedinstvo i borba suprotnosti, zakonitost koja vlada kako prirodom tako i ljudskim društvom Heraklit kretanje identificira s vatrom kao počelo: sve se, poput plamena iz vatre, rađa umiranjem nečeg drugog. Vatra je pokretač vječnog nastajanja neprestane dinamike o kojoj ovisi postojanje svega. Bez nje ne bi bilo ničega. Najrevolucionarniji je mislilac u cjelokupnoj povijesti filozofije, jer je kao načelo uzeo borbu. Rat je roditelj svemu i car svemu: jedne je učinio bogovima, druge ljudima, jedne robovima…

Heraklit Gnoseologija Čovjek je za spoznavanje istine opskrbljen sa dva oruđa – opažanjem (percepcija) i razumom (logos). Opažanje je nepouzdano, logos je kriterij istine. Oči i uši su loši svjedoci ljudima koji imaju barbarske duše. Logos je kod Heraklita kozmički princip. Sve suprotnosti stvaraju jedinstvo «skrivenu harmoniju». Etika Heraklit cijeni moć koja se postiže vladanjem nad sobom, a prezire strasti koje ljude odvlače od njihovih glavnih ambicija. Državom bi trebala upravljati aristokracija uma i karaktera. Mnoštvo (demos) je je nezasitno kao stoka. Samo sila može da prisili ljude da rade za vlastito dobro: Svaku životinju nagoni na pašu bič.

ELEJSKA ŠKOLA sve je Jedno (to pan) Eleja: nalazi se blizu današnjeg Salerna u Kampanji - Italija. Grad je osnovan oko 535. p.n.e. od grčkih izbjeglica – kolona. Elejska škola (Parmenid, Zenon, Ksenofan) dobila je ime po tom gradu. Odbacuju spoznaju na temelju iskustva jer je nepouzdana, ona je tek mnijenje (doxa) a ne pravo znanje (episteme). Učenje: Sve je povezano, zapravo, sve je Jedno ali to ne možemo spoznati preko osjetila već samo umom - prava je spoznaja umna (racionalna) Ne može biti postanka, jer nešto ne može postati iz ničega: sve je postojalo oduvijek - materija je vječna… - metafizički materijalizam

Parmenid 5.st. pr.n.e. Narav svijeta je Jedno biće: nemijenjajuća i neuništiva cjelina. Biće je jedinstvena kugla/lopta, nabijena i koja se ne kreće. Biće nije nastalo, niti će nestati - oduvijek postoji - vječno je kretanje je nemoguće jer ono zahtjeva pomicanje u prazninu, a praznina je ništavilo, što prema definiciji ne može postojati. sve što je mnoštveno, što je isprekidano - ne postoji, to je privid - ne biće Isto je misliti i biti tj. do istine o Jednom može se samo stići mišljenjem! (Budući da je bitak smatrao nepromjenljivim i materijalnim, on je zapravo tvrdio da je materija nepropadljiva).

Zenon iz Eleje Ahilej i kornjača (utrka) Parmenidov učenik poznat po svojim paradoksima kojima je dokazivao učenja o Jednome i nemogućnosti kretanja, tj. o nepouzdanosti spoznavanja na temelju osjetila: Ahilej i kornjača (utrka) Ahilej trči dva puta brže od kornjače pa daje prednost sporoj kornjači. Kada dođe do mjesta (K) odakle je i kornjača krenula, ona je već malo odmaknula (K1)… i tako dalje u nedogled, Ahilej će je sustizati ali nikada prestići. Bit ove priče nije uvjeriti se kako Ahilej nije stigao kornjaču, naravno da ju je stigao a to zna i Zenon. Bit je u tome što ovdje imamo očiti logički dokaz koji nas neizbježno navodi na krivi zaključak. Kako je moguće da ako počnemo od neosporive premise i nastavimo logičkim koracima u kojima nema pogreške, dođemo do zaključka koji je očigledno neistinit? Ne dovodi li to u pitanje mogućnost bilo kakve pouzdane racionalne spoznaje bilo čega drugoga? VAŽNO: Da li je čovjeku dano da do kraja shvati istinu o svijetu, svijetu kojega je i sam dio?!

DAKLE: BITI ILI NE-BITI? Tko je u pravu? Heraklit ili Parmenid? Heraklitu osjetilno iskustvo govori da se priroda neprestano mijenja, da su osjetilni dojmovi pouzdani. Parmenidu razum jasno govori da se ništa ne mijenja, osjetilni dojmovi su nepouzdani. Treba li se pouzdati u ono što nam kazuje razum ili pak u osjetila? DAKLE: BITI ILI NE-BITI?

HAMLETOVA ŽIVOTNA DILEMA ˝ Biti ili ne biti- to je pitanje. Je l` dičnije za ljudski um sve praćke I strjelice silovite sudbine Podnositi il zgrabit oružje, Oduprijet se i moru jada kraj Učinit? Umrijet- usnut, ništa više! I usnuvši dokončat srca bol I prirodnih još tisuć` potresa. Što baština su tijelu- to je kraj, Da živo ga poželiš! Umrijeti - I usnut- usnut- pa i snivat možda! Da- to je smetnja sva. Jer snovi, što U smrtnom tome snu nas mogu snaći Zemaljske ako muke stresemo, Da- to je što nam ruku ustavlja I to je razlog što je nevolja Dugovječna.Jer tko bi inače Podnosit htio svijeta bičeve I poruge i silu tlačitelja I rug i podsmijeh ljudi oholih I bol što kini ljubav prezrenu I tromost pravde, naprasitost vlasti I krivdu što je tiha zasluga Od nevrijednika trpi- kada može I samim šilom račun svoj da smiri? I tko bi tovar nosio u znoju I stenjao pod teretom života Kad ne bi volju mutio nam strah Od nečeg poslije smrti, neka zemlja Neotkrivena, kojoj ni jedan Sa granica se putnik ne vraća, Te volimo podnosit sva ta zla No pobjeći u nepoznata.Tako Razmišljanje nas čini kukavcima, Te srčanosti boja prirodna Izblijedi sva od pustog mozganja, A važne i goleme zamisli Iz tijeka svoga zato izlaze I gube ime djela.˝

Rješenje: pratvar nije jedna! Posrednici

Empedoklo (Sicilija) Četiri elementa i dvije sile Empedoklo je uvjeren da je uzrok nesloge taj što filozofi uzimaju zdravo za gotovo da postoji samo jedna pratvar. Pretpostavka o jednom prapočelu mora se odbaciti: ni zrak ni voda sami se ne mogu preobraziti u ružin grm ili leptira. Priroda se dakle nikako ne može sastojati samo od jednog elementa priroda ima ukupno četiri pra-elementa ili »korijena«. Sve se sastoji od zemlje, zraka, vatre i vode, pomiješanih u različitim omjerima. Miješanje i razdvajanje osnovnih elemenata uzrokuje sve promjene u prirodi. Kada neki cvijet ili životinja umru, četiri se elementa razdvoje i postaju građa ne nešto drugo.

Empedoklo (Sicilija) Četiri elementa i dvije sile Sami elementi (zemlja, zrak, voda i vatra) ostaju i dalje nepromijenjeni ili »netaknuti« od svih onih smjesa kojih su inače dio. Zapravo se ništa ne mijenja. Događa se samo to da se četiri različite tvari spajaju i razdvajaju - kako bi se opet spojile. Što je uzrok spajanju ili razdvajaju elemenata? Što pomaže da se »smjesa«, npr. cvijet, jednom raspadne? Empedoklo misli da u prirodi djeluju dvije sile: ljubav - sila koja spaja mržnja- sila koja razdvaja. (Dakle, Empedoklo razlikuje »tvar« od »sile«).

Anaksagora Atena Ne prihvaća misao da se zemlja, zrak, vatra i voda mogu pretvoriti u krv i kosti, meso… Uči da je priroda sagrađena od mnogo sićušnih dijelova (homeomerija), nevidljivih oku a da u svakom i najmanjem dijelu postoji nešto od svega. U svakoj se stanici tijela nalazi podroban opis svih drugih stanica u tijelu, te njihove izgradnje. U svakoj stanici postoji dakle nešto od svega. Anaksagora je ove najmanje dijelove, koji u sebi sadrže nešto od svega, zvao sjemenom ili klicama (Aristotel ih naziva homeomerijama). Neka sila uređuje i stvara životinje i ljude, cvijeće i drveće. Tu je silu nazvao duh ili razum, grč. Nous (čitaj nus).

Anaksagora Atena Nous - najfinija tvar koja se sama od sebe kreće i pokreće druge. Daje prvo gibanje i svrhovito (teleološko) uređenje svemira. Anaksagora je označio prekretnicu u povijesti filozofije. S njime je filozofija prešla s grčkih kolonija u Atenu. Svojom teorijom o malim česticama koje sačinjavaju stvari popločao je put teoriji atoma. Iz njegovog učenja može se zaključiti da je priroda razumno stvorena - prema planu. Koncept razuma u svijetu s njega je prešao na Aristotela, a nakon njega ideja se prenosila dalje. Atena – (konačno ali ne zadugo) -– demokracija (ostracizam) na djelu: (Anaksagora je uhićen i osuđen zbog protivljenja religijskim dogmama i bila je potrebna sva elokvencija Perikla kako bi bio oslobođen. Ipak je natjeran da napusti Atenu -ali je spasio živu glavu).

Atomisti Leukip, Demokrit

Leukip Aristotel i neki drugi filozofi su mu pripisali teoriju atomizma. ATOMI su počela U svijetu postoji beskonačan broj nedjeljivih (a-tomos) jedinica i sve je sastavljeno od njih (lego kocke svemira - svega) Oni se ne mogu opaziti osjetilima jer su previše mali Po broju su beskonačni i kreću se mehanički uzajamno se sudarajući u praznom prostoru koji ih okružuje Grupiranjem tih atoma nastaju različite stvari Sve je beskrajno i sve se preobražava jedno u drugo Svemir je sastavljen od praznina i atoma Svjetovi koji od njih nastaju su beskrajni Atomi se kreću neovisno od bilo kakvog uma - sve se zbiva po nužnosti i po sudbini. Svijetom vlada mehanička zakonitost i neumitna prirodna nužda.

Demokrit, (rođen u Abderi-Traciji 460. - 370. pr. n.e.). Bio je Leukipov učenik i zajedno s njim je začetnik ideje da su sve stvari sačinjene od raznih neuništivih i nedjeljivih elemenata koje su zvali "atomi". (Nemoguće je znati koje su ideje prvobitno bile Demokritove a koje Leukipove). Učenje: Dvije su fundamentalno različite stvarnosti koje tvore svijet: atomi i praznine: Po mnijenju slatko, po mnijenju gorko, po mnijenju toplo, po mnijenju hladno, po mnijenju boja, a uistinu atomi i praznina. Atomi su nepromjenjivi i neuništivi – vječni ali predmeti koji su od njih sastavljeni nisu. Svijet je propadljiv. Stvari nastaju sudaranjem, a rastavljaju se (propadaju) odbijanjem atoma. Sve se događa – po nužnosti nakon prvotne slučajnosti.