Izabrana pitanja iz ESHATOLOGIJE

Παρουσίαση με θέμα: "Izabrana pitanja iz ESHATOLOGIJE"— Μεταγράφημα παρουσίασης:

1 Izabrana pitanja iz ESHATOLOGIJE
Prof. dr. sc. Ivan Karlić Mr. sc. Iva Mršić Felbar

2 LITERATURA LAVATORI R., Gospodin će doći u slavi. Eshatologija u svjetlu Drugoga vatikanskog koncila, Zagreb, 2011. STARIĆ A., Uz novije teološke rasprave o uskrsnuću mrtvih, u: BS 51 (1981.), 1, SV. ZBOR ZA NAUK VJERE, O nekim pitanjima iz eshatologije, u: BS 50 (1980.), 1,

3 ESHATOLOGIJA dogmatika moralka fundamentalna (teološka (grijeh, kazna,
antropologija, kristologija) fundamentalna teologija (religije, objava) moralka (grijeh, kazna, opravdanje pravednost) ESHATOLOGIJA Biblija (esh. navodi, hermeneutika) odnos opće povijesti i povijesti spasenja, svijeta i pojedinca odnos prema svjetskim ideologijama i utopijama (tehnika, napredak)

4 TEMELJI KRŠĆANSKE ESHATOLOGIJE
Antropološki temelji: opće iskustvo umiranja čovjekovo uvjerenje da smrt nema posljednju riječ vjera u smisaonost svega stvorenoga pravednost – hoće li svi imati isti kraj?

5 Kristov život, smrt i uskrsnuće Bog je sama pravednost
Kristološki temelji: Kristov život, smrt i uskrsnuće Bog je sama pravednost u Isusu cijela povijest dobiva smisao

6 POJAM grč. ta eshata = posljednje stvari; logos = govor, rasprava; lat. de novissimis teološki traktat koji proučava posljednje stvari (teologija onostranosti)

7 prvi teološki traktat o posljednjim stvarima, o kojem imamo traga u povijesti, napisao je sv. Julijan, biskup iz Toleda (kraj VII. st.), Prognosticon futuri saeculi. naziv Eshatologija javlja se početkom XIX. st., najprije u protestantskom teološkom okružju, a malo kasnije i u katoličkom, no sâm izraz prvi put rabi Abraham Calov ( 1686.) u svom djelu Systema locorum theologicorum.

8 DANAŠNJE PITANJE O ESHATOLOGIJI
novo zanimanje za budućnost čovječanstva i svijeta te novi interes za smrt čovjeka potiču da se na novi način promišljaju i eshatološki sadržaji. kritika religije koja od XIX. st. stavlja u pitanje eshatološke sadržaje: zanemaruje se ovaj naš svijet u korist (nekakvog) neba, odnosno (nekakve) kršćanske nade.

9 2. pitanje o budućnosti čovječanstva:
(nada strah) 3. novo zanimanje za smrt (klinička smrt, seljenje duše)

10 PROMJENE U ESHATOLOGIJI
istraživati odnos između iščekivanja “posljednjih stvari”, te nastojanja za onozemaljsku budućnost

11 povijest nade starozavjetna obećanja, od Abrahama sve do proroka,
GLAVNE SASTAVNICE: starozavjetna obećanja, od Abrahama sve do proroka, te novozavjetni navještaj kraljevstva Božjega. eshatologija teologija nade govor o sadašnjosti u horizontu dovršenja

12 ESHATOLOŠKI GOVOR nisu opisi koji žele informirati
SLIKE, SIMBOLI, USPOREDBE nisu opisi koji žele informirati

13 ESHATOLOGIJA OPĆA INDIVIDUALNA (ili kozmičko - univerzalna;
o budućnosti povijesti, zemlje i cjelokupnoga svijeta) (o budućnosti pojedinca)

14 Zahtjevi obnovljene eshatologije
1. u prvi plan staviti “posljednje stvarnosti”, ali istodobno istaknuti što te stvarnosti egzistencijalno od nas (danas, sada i ovdje) zahtijevaju. (time se izbjegava jednostrani prezentizam i futurizam, a očuvana je dijalektika “već, još ne”)

15 2. izvršiti određeno “demitologiziranje” pojedinih slika pomoću kojih se nekada opisivalo “posljednje stvari”; (književne vrste, egzegeza) 3. ne radi se o nečemu što se odnosi samo na budućnost, nego se radi i o sadašnjosti koja je usmjerena na buduće. Eshatologija promišlja nadu (o nadi) u konačno dovršenje.

16 I. BIBLIJSKI TEMELJI NADE ZA SVIJET I ČOVJEČANSTVO
1. Starozavjetna obećanja “Bog reče Abramu: ‘Idi iz svoje zemlje… u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati” (Post 12,1; usp. Post 13,14-17; 15,1-5)

17 Kasnije, trima obećanjima nadodaje se i četvrto:
Tri klasična sadržaja obećanja: zemlja, potomstvo i pomoć Božja. Kasnije, trima obećanjima nadodaje se i četvrto: kraljevstvo u Izraelu.

18 Karakteristični momenti starozavjetne povijesti nade su:
nada u početku ima “ovozemaljske” sadržaje povijest Izraela jest povijest sve jače nade često obećanje i poziv (zapovijed) na djelovanje idu jedno uz drugo. temelj nade oslanja se na povijesno iskustvo (“vidjeli ste što sam učinio Egiptu…”: Izl 19,4), i na objavu Boga kao Boga Saveza, Jahve, (“ja ću biti ovdje za vas”: Izl 3,14).

19 2. Apokaliptika (grč. apokalipsis = objava)
od 200. g. pr. Kr. - oko 100. g. po Kr. židovskim narodom vladaju stranci (Grci i Rimljani) te polako nestaje mogućnost restauracije vlastite države; mnogi pobožni Židovi su proganjani i ubijani zbog vjernosti Bogu i Zakonu – vlada pesimizam vrhunac židovske apokaliptike – kasno židovstvo za vladanja Seleukovića

20 Rađa se uvjerenje da ovu povijest, koliko god da je negativna, ipak vodi sam Bog: on dopušta sve te negativnosti kako bi započeo novi i bolji svijet. Za razliku od starozavjetnih obećanja, objekt nade nije više ovozemaljska budućnost, nego novi budući eon. Tada se rađa u Izraelu vjera u uskrsnuće mrtvih.

21 Danijelova knjiga Vizija četiriju kraljevstva: babilonsko, medijsko,
Dn 2 Vizija četiriju kraljevstva: babilonsko, medijsko, perzijsko i grčko; Dn 7-12 Vizija četiri nemani (neprijateljski kraljevi, posebice Antioh IV.) Sin čovječji koji dolazi na oblacima

22 Sinoptička apokalipsa (usp. Mk 13)
ratovi (r. 7), potresi i glad (r. 8), svađe i izdaje u obiteljima (r. 12), tjeskobe (r. 19), kozmičke katastrofe ( r. 24), Sin čovječji na oblacima (r. 26) Cilj je ohrabriti kršćansku zajednicu koju su zadesili progoni i ubijanja!

23 3. Navješćivanje kraljevstva Božjega
U Isusovo vrijeme mogu se razlikovati različiti oblici nade u dolazak kraljevstva Božjega: Političko-mesijanska nada (oslobođenje od okupatora) Rabinsko iščekivanje (opsluživanje Zakona) apokaliptička nada (kraj starog i početak boljeg svijeta)

24 Kraljevstvo Božje koje Isus navješćuje razlikuje se od navedenih iščekivanja:
dolazak kraljevstva povezano je isključivo sa osobom i djelovanjem Isusa Krista ono je dar (ne plod opsluživanja Zakona) Isus navješćuje da je kraljevstvo Božje već prisutno u vremenu ovoga svijeta (za razliku od apokaliptičke ideje)

25 Kraljevstvo Božje u Isusovu smislu znači:
Božju blizinu ozdravljenje i oslobođenje čovjeka novo ponašanje ljudi međusobno punina života (slika kruha i vina u izobilju za sve) oslobođenje od vlasti smrti.

26 Klasičan simbol kraljevstva Božjega,
kojega rabi i Isus u prispodobama, jest gozba. U vjeri u kraljevstvo Božje sažimaju se Izraelova starozavjetna obećanja i nadanja, posebice nada u tjelesnost i svjetovnost spasenja; preuzeti su i bitni elementi apokaliptike, posebice nada u uskrsnuće mrtvih i tendencija za univerzalizmom.

27 4. Iščekivanje Parusije Nada u ostvarenje Božjega gospodstva postaje nada u dolazak Isusa Krista u slavi, nada u njegovu parusiju. Grčki izraz parusia znači prisutnost, dolazak. U eshatologiji on označava Kristov eshatološki dolazak na kraju vremena, dolazak koji će konačno promijeniti svijet.

28 u Starom zavjetu govor o “Jahvi koji dolazi”
Jahve uvijek iznova dolazi spašavati svoj narod oblikuje se eshatološka nada: budući da je Jahve dolazio u prošlosti, Izrael se nada da će doći i u budućnosti. ovakva nadanja konkretiziraju se oko pojma “dana Jahvina”

29 novi izazov: hoće li uopće biti parusije?
Za kršćane Novog zavjeta “dan Jahvin postaje “dan Kristov”, Božja parusija ostvaruje se Kristovom parusijom. novi izazov: hoće li uopće biti parusije? Krist sigurno će doći (usp. Dj 1,11) glede budućnosti: doći će dan kada će Krist zakraljevati. glede sadašnjosti: voditi računa o susretu s Kristom, i to u konkretnim zapovijedima ljubavi prema bližnjemu, u zajednici koja je u Kristovo ime okupljena, posebice na euharistijskoj gozbi.

30 4.1. Sveza između parusije i suda
Vjeru u Kristovu parusiju (dolazak) prati i vjera u (konačni) sud nad svijetom svrha tog suda nije uništenje ili beskrajna patnja, nego očišćenje i spasenje Isusovo propovijedanje zapravo više poziv nego prijetnja, ali poziv koji traži odluku

31 “Nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti”
posebnost novozavjetne teologije jest tvrdnja i uvjerenje da će budući sudac biti sam Isus Krist (usp. Dj 10,42; Iv 5,22. 27). uvjerenje da će Isus suditi znači: - povijest svijeta na kraju će biti onakva kakvu ju je htio Isus Krist - Isusovo propovijedanje i praksa odlučujući su kriteriji za sud “Nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti” (Iv 12,47)

32 4.2. “Sadašnjost” suda, opći i posebni sud
U Ivanovu evanđelju susreće se izričaj koji govori o “sadašnjoj” eshatologiji: “A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost” (Iv 3,19). sud se događa već sada, odlukom za svjetlo ili za tamu, vjeru ili nevjeru

33 No, uz ovo, stoji također izričaj koji govori o budućem sudu (u posljednji dan):
“Tko mene zabacuje i riječi mojih ne prima - taj ima tko ga sudi: riječ koju sam zborio - ona će mu suditi u posljednji dan” (Iv 12,48). ivanovska dijalektika između sadašnjega i budućeg aspekta eshatologije.

34 Teološka tradicija obično govori o dva oblika suda:
(sve)opći sud na kraju povijesti (konačni sud u posljednji dan) kada će svi ljudi biti suđeni i kada će “sav” čovjek biti suđen (tijelo i duša); posebni (osobni) sud u kojem duša pojedinca biva suđena odmah nakon čovjekove smrti.

35 Sveto pismo ne poznaje ovo razlikovanje
Sveto pismo ne poznaje ovo razlikovanje. Kada govori o sudu, on se obično odnos na narode i na cijelo čovječanstvo. Novi zavjet naglašava da će na sudu svatko osobno morati “dati račun” o vlastitom životu. Nigdje se jasno ne razlikuju “posebni sud” i “opći sud”.

36 Razlikovanje sudova razvilo se u vrijeme crkvenih otaca.
sačuvati motiv suda na kraju vremena i motiv osobnog susreta s Kristom Tako je nastala ideja o dva suda, kojoj je u prilog išlo i tumačenje smrti kao odvajanje duše od tijela, kao i misao o “međustanju”.

37 II. POVIJESNO-DOGMATSKI RAZVOJ
Transformacija iščekivanja kraja svijeta u prvim stoljećima Crkve Klementova poslanica (oko 96. g.) i (Pseudo)Klementova poslanica (prva polovica II. st.) premještaju naglasak od kronološke blizine na neočekivani način na koji će Gospodin doći, te na ustrajno iščekivanje.

38 Hermin Pastir “kašnjenje” parusije tumači pozitivno, tj
Hermin Pastir “kašnjenje” parusije tumači pozitivno, tj. kao mogućnost koju Bog namjerno daje kako bi ljudi imali više vremena za obraćenje.

39 2. Kilijazam iščekivanje tisućljetnoga kraljevstva Isusa Krista i pravednika s njim, prije posljednjeg boja sa zlom i prije konačnog spasenja koje potom slijedi. temeljna karakteristika je ideja o konačnom (i ograničenom) vremenu spasenja koje će se ostvariti unutar povijesti. Biblijski temelj je slika iz Otk 20

40 Judeokršćanin Cerint (kraj I. st.), osuđen od Crkve kao krivovjernik,
opisivao je buduće zemaljsko Kristovo kraljevstvo hedonistički. Irenej iz Lyona ( g.), donosi eshatološku viziju povijesti, ali sa snažnom antignostičkom crtom. Laktancije govori o tisućljetnom kraljevstvu na način da se starozavjetne proročke slike i Otkrivenje miješaju s grčko-rimskom idejom o “zlatnom dobu”, no, to kraljevstvo nosi i znakove patnje zbog progona kršćana. Konstantinovim obratom kilijazam gubi svoju snagu i privlačnost koju je imao u vrijeme progona.

41 Augustin ( g.) je u početku razmišljao milenaristički, ali se u De civitate Dei (XX, 7) odriče prijašnjih pozicija i daje vlastito tumačenje Otk 20: posljednja vremena svijeta ne nalaze se tek u budućnosti, nego su već počela s Isusom Kristom. ne treba shvaćati numerički nego kao oznaku savršenstva 1 000

42 Milenarističke ideje oživjele su sa Gioacchinom da Fiore (+ 1202. g.):
Povijesni kontekst je drugačiji povezivan sa željom za crkvenom reformom Gioacchino povezuje povijest spasenja i Presveto Trojstvo; tri su stadija svijeta, odnosno tri kraljevstva: kraljevstvo Oca, tj. vrijeme Starog zavjeta; kraljevstvo Sina, koje je započelo s Isusom Kristom; kraljevstvo Duha Svetoga.

43 4. Eshatologija i suvremena ideja napretka
(judeo)kršćanska misao o povijesti – linearno helenističko – cikličko moderni svijet – apsolutna nada u znanost

44 Katolička teologija i crkveno učiteljstvo sa skepticizmom gledali na ideje progresa (napretka), barem kako su ga predstavljali npr. evolucionizam, marksizam i razne druge modernističke struje.

45 Pierre Teilhard de Chardin
Ideja evolucije i svetopisamski tekstovi (Kol 1,16; 1 Kor 15,28): razvoj kozmosa polazi od geogeneze, prolazi kroz biogenezu i noogenezu, u što valja uključiti uzdizanje čovjeka. Svekoliki razvoj usmjeren je prema točki “Omega”, koja je ispunjenje, dovršenje i kruna svekolike evolucije utjelovljeni Krist koji usavršava svijet svojom parusijom.

46 III. SUSTAVNO RAZMIŠLJANJE
KAKO SE ESHATON SHVAĆA U SUVREMENOJ TEOLOGIJI? RAZLIČITE POZICIJE U SUVREMENOJ TEOLOŠKOJ (ESHATOLOŠKOJ) DISKUSIJI

47 1. KRAJ SVIJETA (PREKID S OVIM SVIJETOM I NOVO STVARANJE)
stroga podjela: stari eon (sadašnjost) stajalište eshatologija kao novi eon (konačni događaji) budućnosti

48 O eshatonu povijest svijeta naglo se prekida; stari svijet nestaje, nastaje novi na novom nivou.

49 Glavni prigovor: Ljudi pasivno djeluju u konačnom dovršenju svijeta i povijesti. Rezultat: eshatologisti (slabo zanimanje za tehnički i društveni napredak) inkarnacionisti (slabo zanimanje za vjeru, a snažan angažman u tehničkom i društvenom napretku)

50 POLARIZACIJA: kršćanska nada u suprotnosti zauzimanju u području prirodnih znanosti i tehnike.

51 2. EVOLUCIJA SVE DO KONAČNOG DOVRŠENJA
P. T. de Chardin koncepcija koja pomiruje teoriju evolucije, vjeru u stvaranje i eshatološku nadu.

52 DILEMA GORE SVIJET “Sluge neba” idu gore, “sluge zemlje” naprijed.

53 RJEŠENJE Kršćansko gore sjedinjuje se s ljudskim naprijed. Ω

54 3. EGZISTENCIJALNO TUMAČENJE
R. Bultmann eshatologija se ne odnosi na daleke buduće događaje, nego na stvari koje se čovjeku – vjerniku događaju ovdje i sada. eshatološki prezentizam “eshatološki trenutak” je događaj Isusa Krista koji sada transformira.

55 POVIJEST SVIJETA POVIJEST SVIJETA Eshatološko je u sadašnjosti; povijest onda više nije povijest spasenja.

56 4. TEOLOGIJA NADE J. Moltmann
kršćanska vjera uključuje živu nadu u odnosu na ovaj svijet i njegovu povijest. ta je nada utemeljena jedino na Božjoj vjernosti koja ispunjava riječi obećanja. nada pokreće čovjeka na protest i izlazak iz stanja koja nisu dostojna čovjeka.

57 5. POLITIČKA TEOLOGIJA J. B. Metz
pokušaj formuliranja eshatološke poruke u sadašnjoj društvenoj situaciji. eshatologija se promatra u svjetlu politike: ona je zadaća. “eshatološka rezerva” – sprječava prebrzo povezivanje ideje napretka i nade.

58 6. TEOLOGIJA OSLOBOĐENJA
oslobođenje čovjeka i rast kraljevstva Božjega među sobom su usko povezani. teologija oslobođenja kritizira svođenje pojmova kao spasenje, kraljevstvo Božje, otkupljenje i grijeh na čisto religiozni smisao. ti izričaji obuhvaćaju čitavog čovjeka, njegovu povijesnu situaciju i društvene strukture.

59 B BUDUĆNOST Nada vidi u vjeri u uskrsnuće budućnost Raspetoga, svjesna je daljine između obećanja i sadašnje stvarnosti, ali i pokreće vjernika da mijenja svijet u pravcu obećane budućnosti.

60 7. MOGUĆA AUTOTRANSCENDENCIJA POVIJESTI
K. Rahner dolazak kraljevstva Božjega može se misliti kao “autotranscendencija povijesti” Božje djelovanje ne mora nužno značiti prekid ljudske povijesti – možda će povijest nadići samu sebe u Božjoj budućnosti u kojoj će povijest čovječanstva biti sačuvana, uzdignuta i učinjena konačnom.

61 B1 B2 B3 BUDUĆNOST Vjera u Boga kao u aspolutnu budućnost
zahtijeva i istovremeno relativizira uvijek nove nade u ovosvjetsku budućnost. APSOLUTNO

62 unutarsvjetska i apsolutna budućnost se ne smiju zamijeniti, niti potpuno dijeliti.
kršćanska teologija ima dvostruku zadaću: usmjeravanja na budućnost držanja te budućnosti otvorenom. Nikakav unutarsvjetski cilj ne smije se apsolutizirati: docta ignorantia futuri. slična misao i kod M. Schlömanna – ideja “eshatološke rezerve”

63 8. POVIJEST NADE I POVIJEST PATNJE
J. Moltmann – teologija križa je druga strana teologije nade. “Kršćanska nada nije slijepi optimizam. To je nada koja drži oči otvorenima, koja vidi patnju a ipak vjeruje u slobodu. Samo preko patnje i žrtve nada postaje stvarna.”

64 Nada u novi svijet, iako je rođen zahvaljujući smrti staroga: povijest nade unatoč povijesti patnje.

65 IV. PROVIZORNI REZULTATI
Kraj svijeta ne znači njegovo uništenje nego dovršenje. Temeljni motiv nade (u dovršenje) je u vjeri u Božja obećanja.

66 3. Nije moguće znati dan konačnog dovršenja niti je moguće detaljno opisati ni budući svijet u njegovu dovršenju, ni način na koji će se to ostvariti. Sve što se o tome govori ostaju samo slike, analogije. 4. Biblijska obećanja označavaju usmjerenje u kojem treba tražiti buduće kraljevstvo Božje.

67 5. Čovjek nije tek promatrač nasuprot obećanoj budućnosti; njegovo ponašanje danas utječe na budući svijet. 6. Obećanje kraljevstva Božjega dopušta i zahtijeva kritički stav aktualnog stanja svijeta i čovjeka.

68 7. Nada u konačno dovršenje svijeta motivira i nadahnjuje djelovanje.
8. Polazeći od sadržaja obećanja ne mogu se izvesti konkretni planovi za budućnost, ali se mogu otkriti usmjerenja koja valja slijediti.

69 9. Vjerovanje da Bog vodi sve prema konačnom dovršenju svijeta relativizira i konkretne “utopije” i načine djelovanja. 10. Vjera u uskrsnuće raspetog Isusa Krista osposobljava da se sačuva nada i pred neuspjesima. 11. Sloboda i budućnost pojedinca također imaju svoju nezamjenjivu važnost. 12. Moguće je na različite načine misliti daljnji razvoj povijesti čovječanstva.

70 13. Premda ne zna na koji će se način ostvariti dovršenje, kršćanska nada je sigurna da postoji odnos između sadašnjeg djelovanja i budućeg svijeta. 14. Stoga, nije u suglasju s kršćanskom nadom ideja da su uzaludna sva nastojanja za poboljšanje uvjeta života na ovom svijetu (jer je konačno dovršenje ionako Božje djelo), niti ideja da je dopušteno ili da se mora utvrditi kao konačni objekt povijesti nekakav unutarsvjetski cilj.

71 DRUGI DIO: NADA U KONAČNO DOVRŠENJE POJEDINCA
novo zanimanje za tematiku smrti i onostranog I. BIBLIJSKI TEMELJI NADE ZA ČOVJEKA razvojni proces koji polazi od abrahamovske objave sve do prve kršćanske zajednice

72 1. Koncentracija na život
nada pojedinca uokvirena je unutar nade za cijeli narod klasični sadržaji nade (zemlja, potomstvo, Božja prisutnost) odnose se na budućnost naroda Zato pojedinac traži i nada se nadasve trima stvarima: a) dugo živjeti, i to unutar zajednice; b) imati brojno potomstvo c) ne biti sahranjen u tuđoj zemlji nego biti pokopan “s ocima”

73 Motiv žalosti nije smrt po sebi, kao temeljni limit života, nego prerana smrt, smrt bez potomka, pokop u tuđoj zemlji. Najstariji starozavjetni pisci ne razmišljaju i još ne govore o usudu čovjeka/pojedinca nakon smrti.

74 2. Šeol podzemno kraljevstvo mrtvih mjesto užasa (usp. Iz 14,9-11),
zaborava (usp. Ps 88,13), mjesto do kojega ne dolazi Božja ruka (usp. Ps 88,6). U SZ-u dvije međusobno suprotne slike smrti: ○ sići u šeol, što znači otići u zaborav ○ biti pridružen ocima, što znači biti uronjen u zajednicu naroda.

75 3. Stalno zajedništvo s Bogom (Ps 73)
u razdoblju nakon egzila u Izraelu raste interes za usud pojedinca pitanja o Božjoj moći i vjernosti Ps 73 još nema nikakve ideje o načinu na koji će Bog djelovati i reagirati, samo se uzdaje da će na kraju biti prisutan i da će pravedni biti “s njime”, dok će zli propasti.

76 Ez 37 4. Prefiguracije vjere u uskrsnuće? (Ez 37; Hoš 6; Iz 25)
viđenje suhih kostiju koje bivaju oživljene, otvaranje grobova i udahnjivanje duha oživotvoritelja značenje: poraženi Izrael, odveden u izgnanstvo i vratit će se u život zahvaljujući Duhu Božjemu (usp. Ez 37,1-14). Tekst se ne odnosi na fizičku smrt čovjeka/pojedinca niti na njegovo uskrsnuće, nego na cijeli Izrael.

77 Hoš 6,2 “Poslije dva dana oživit će nas, trećeg će nas dana podignuti i mi ćemo živjeti pred njim.” - govori o nadanju naroda da će se osloboditi vlastite moralne pokvarenosti te da će ponovno početi živjeti drugačije, s Božjom pomoći. Iz 24-27 Unutar tzv. Izaijine apokalipse: smrt će biti “zasvagda uništena” (25,8). Kako će biti uništena smrt tekst ne precizira.

78 5. Individualna nada u budućnost u posljednjim knjigama SZ-a 5. 1
5. Individualna nada u budućnost u posljednjim knjigama SZ-a 5.1. Apokaliptička nada u uskrsnuće (Iz 26; Dn 12) Iz 26, 19: “Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha!” nije sigurno govori li se doista o individualnom uskrsnuću mrtvih ili govori metaforično.

79 jasno svjedočanstvo vjere u individualno uskrsnuće susreće se u Dn 12,2:
“Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost.” Tekst potječe iz vremena tiranije Antioha IV. Epifana ( g. pr. Kr.) Uskrsnut će i pravedni i grešni!

80 5.2. Pravda za mučenike (2 Mak 7; 12)
mučeništvo majke i njezinih sedam sinova u vrijeme tlačenja i progona, vjera u Božju vjernost i moć postaje nada u uskrsnuće i vječni život. vjera u uskrsnuće uključuje “vraćanje” tijela (sada osakaćeno mukama: rr. 11; 23) i ponovno uspostavljanje obiteljskih odnosa (sada prekinuti: r. 29). Za zločince neće biti uskrsnuća nego samo sud (usp. rr. 14; 35-37). uskrsnuće spominje i 2 Mak 12 molitva za pokojne

81 5.3. Besmrtnost (Knjiga Mudrosti 3,1ss)
Problem o kojem autor razmišlja je moć zlih i nemoć pravednih. “Duše su pravednih u ruci Božjoj i njih se ne dotiče nikakva muka. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru…, ali oni su u miru. Nada im je puna besmrtnosti… Koji su mu vjerni, bit će u ljubavi s njim” (Mudr 3,1-4.9) ideja suda, jasniji govor o blaženoj budućnosti nakon smrti, “neraspadljivosti” (2,23) i o “besmrtnosti” (3,4).

82 6. Skepticizam Propovjednika
PREMJEŠTANJE NAGLASKA Dug život nije najviše dobro (usp. 3,17; 4,7-8.13) niti su odlučujući potomstvo ili nedostatak potomka (usp. 3,13s; 4,1.3). Mnogobrojni izričaji o životu nakon smrti potpuno usmjeravaju interes prema onostranom. 6. Skepticizam Propovjednika Ne uspijeva pronaći tragove božanskog upravljanja u ovome svijetu, a smisao ne traži niti u onostranosti.

83 7. Uskrsnuće mrtvih kao dio Isusova navještaja kraljevstva Božjega 7.1. Ondašnje razmišljanje
Nije bilo jedinstvenog mišljenja unutar tadašnje apokaliptike glede pitanja, hoće li uskrsnuti svi, ili samo pravedni. uskrsnuće mrtvih podržavali su farizeji, a negirali su ga saduceji. Tragovi te kontroverzije susreću se i u NZ-u, u polemici između Isusa i saduceja (usp. Mk 12,18-27), te u Djelima kada Pavao biva javno ispitivan (usp. Dj 23,6-9).

84 7.2. Polemika sa saducejima (Mk 12,18-27)
Isus mrtvi će uskrsnuti. To se odnosi i na pravedne i na grešne. Saduceji uskrsnuće produžava prethodni život Isusov odgovor: “Kada od mrtvih ustaju, niti se žene, niti udavaju, nego su kao anđeli na nebesima” (Mk 12,25).

85 8. Uskrsnuće: pobjeda nad smrću (Pavao)
Dva su razloga zbog kojih Pavao smatra vrlo važnim propovijedati o uskrsnuću: smrt nekih kršćana u Solunu nepovijesna i “nesvjetska” koncepcija spasenja u Korintu

86 8.1. Uskrsnuće kao sudjelovanje u parusiji (1 Sol 4,13-18)
Problem Solunjana: zajednica vjeruje u brzi i skori Kristov povratak. No, neki kršćani umiru te tako ne sudjeluju u parusiji. Pavao odgovara u 1 Sol 4,13-18: “Mi živi, preostali za dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli…” Nada da će se moći sudjelovati Kristovoj parusiji ne vrijedi samo za one koji još žive nego za sve.

87 8.2. Tjelesno uskrsnuće (1 Kor 15,12-20. 35-38)
U Korintu ima kršćana koji ne vjeruju da ima uskrsnuća (usp. 1 Kor 15,12), premda vjeruju u Isusovo uskrsnuće. Pavao tumači da spasenje obuhvaća dovršenje povijesti i spasenje “čitavoga” tjelesnog čovjeka. 1 Kor 15, slika “zrna pšenice”

88 8.3. Uskrsnuće po Duhu (Svetom)
U Rim 8 Pavao povezuje nadu u uskrsnuće sa “Duhom koji prebiva u vama” (Rim 8,11). tri važne misli: a) Božji Duh usko je povezan sa Isusovim uskrsnućem b) Božji Duh je životvorna moć u smrtnom čovjeku c) Uskrsnuće po Bogu ostvaruje se preko oživotvorenja iznutra.

89 9. Vječni život sada (Iv) jaki naglaskak na sadašnjosti: tko vjeruje u Sina Božjega već ima život vječni, neće biti suđen i već je “prešao iz smrti u život” (Iv 5,24) ključ za shvaćanje u ivanovskoj kristologiji u kojoj je zemaljski Isus predstavljen u perspektivi proslave u odluci između vjerovati i ne vjerovati događa se već sada sud: “Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen” (Iv 3,18)

90 II. POVIJESNO-DOGMATSKI RAZVOJ
Dvije središnje teme eshatologije: napetost između univerzalne nade i ideje suda, te “izmirenje” između nade u uskrsnuće i ideje besmrtnosti.

91 Kako pomiriti sveopću nadu
1. Univerzalna nada i sud Kako pomiriti sveopću nadu u dovršenje svega s vjerom u sud?

92 1.1. Ispovijesti vjere prve Crkve
Različite varijante Apostolskog vjerovanja: “… Isusa Krista, koji će doći suditi žive i mrtve…”. “… uskrsnuće tijela i život vječni”. ispovijest vjere u Hipolitovoj Traditio apostolica (215.) te Epifanijeva ispovijest vjere (374.)

93 Simbol Quicumque (V. st.) :
“… koji su činili dobro ući će u život vječni, koji su činili zlo u vječni oganj.” Slično govori i tzv. Fides Damasi (V. st.).

94 1.2. Apokatastasis (= svi će ljudi biti spašeni na kraju) to naučavanje prisutno već kod Klementa Aleksandrijskog muke nakon smrti smatra sredstvom spasenja na putu prema konačnom dovršenju. aludira na perspektivu sveopćeg spasenja Origen apokatastasis označava uspostavljanje izvornog jedinstva svijeta koje uključuje sva racionalna stvorenja; označava konačno usavršavanje povijesti Božjim djelovanjem

95 Sam izraz apokatastasis doziva u pamet apokatastasis panton iz Dj 3,21 (uspostavljanje svega); no, najvažniji svetopisamski tekst za Origena je 1 Kor 15,25-28, posebice posljednji redak: konačno dovršenje sastoji se u tome da će “Bog biti sve u svemu”. povezuje povijest spasenja s kozmologijom i polazi od cikličke ideje vremena Učenje o apokatastasisu je osuđeno.

96 1.3. Massa damnata Za Augustina, temeljna situacija u kojoj se čovječanstvo - ukorijenjeno u Adamu - nalazi jest situacija massae damnatae. Samo nezaslužena i milost Božja spašava neke ljude. Augustin smatra kako povijest čovječanstva ima dvojak dovršetak: vječno blaženstvo za jedne i vječna osuda za druge. Augustin odbacio učenje o konačnom sveopćem spasenju.

97 Danas gotovo svi teolozi (katolički i protestantski) smatraju nerješivim ili neobjašnjivim pitanje konačnog “rezultata” povijesti spasenja. H. U. von Balthasar ideja o sveopćoj nadi

98 2. Uskrsnuće, besmrtnost i “međustanje”
Prvotno kršćansko učenje o uskrsnuću mrtvih se širi i postaje puno šire teoretiziranje koje govori čak i o “vremenu” između smrti i posljednjeg dana. Bitni elementi ove teorije su: diskusija o ideji besmrtnosti i o antičkoj antropologiji, te religiozna crkvena praksa, tj. kult mučenika i molitva za pokojne.

99 2.1. Apostolski oci i apologete
Svi apostolski oci jasno ispovijedaju uskrsnuće mrtvih. Prva Klementova poslanica “mjesto pobožnih”, “ulaz u prostorije samo za kratko vrijeme”, do pojavka Kristova kraljevstva neka vrst “međuvremena”. Ignacije Antiohijski jedva čeka mučeništvo kako bi što prije došao Bogu i Isusu Kristu (nema “međuvremena”).

100 Prvi kršćanski apologete naglašavaju (nasuprot platonističkim idejama) otkupljenje “čitavog” čovjeka zajedno s njegovim svijetom. To se često izražava formulom da ćemo uskrsnuti “u istom tijelu u kojem sada živimo” (Fides Damasi).

101 2.2. Origen i Augustin Govori o uskrsnuću kao o događaju koji se ne zbiva samo nakon smrti; verificira se već u krštenju, u prakticiranju kršćanskog života, a onda i u smrti i tijekom čišćenja nakon smrti. Augustin razlikuje dva uskrsnuća: u “prvom uskrsnuću” sudjeluju samo oni koji slijede Kristov poziv, u “drugom” svi su primorani sudjelovati; “prvo uskrsnuće je uskrsnuće milosti, drugo uskrsnuće je uskrsnuće na sud”. Razlikuje oganj koji pročišćava od vječnog ognja za osuđene.

102 2.3. Rani Srednji vijek i skolastika
razvija vjeru u patnju koja čisti (pročišćava) nakon smrti. Većina istočnih crkvenih otaca nije prihvaćala učenje o purifikaciji nakon smrti zbog utjecaja origenizma (apokatastasis). Srednjovjekovna skolastika polazila je od besmrtnosti duše i od uskrsnuća tijela te je nastojala što preciznije povezati te dvije tvrdnje.

103 U ranoj skolastici razlikovale su se dvije škole:
jedna (Hugo od sv. Viktora i dr.) je podržavala teoriju koja strogo i oštro dijeli tijelo od duše druga škola (Gilberto iz Poretta i dr.) više naglašava jedinstvo čovjeka: tijelo i duša zajedno konstituiraju osobu; tjelesno uskrsnuće postaje vrlo važno.

104 Guglielmo iz Auxerra (+ 1231
Guglielmo iz Auxerra ( ) formulira strukturu tijelo-duša pomoću aristetolovskog hilemorfizma: materija i forma. Toma Akvinac ( ) to još radikalizira: duša je jedina supstancijalna forma tijela (anima unica forma corporis). Sabor u Vienni ( ) duhovna duša je “po sebi i stvarno forma tijela”. Bilo je teško pomiriti smrt kao ulazak u vječni život i važnost uskrsnuća mrtvih u posljednji dan.

105 Benedikt XII. formulirao je, u konstituciji “Benedictus Deus” (1336
Benedikt XII. formulirao je, u konstituciji “Benedictus Deus” (1336.): duše svih vjernih mrtvih, koje nakon smrti nemaju nikakve potrebe za očišćenjem, “jesu i bit će u nebu … i u raju … odmah nakon smrti ili nakon očišćenja … i zasigurno prije ponovnog (pre)uzimanja svojih tijela i univerzalnog suda. [… U gledanju Boga duše su već sada] doista blažene.” (...) “duše onih koji umiru u stanju smrtnoga grijeha silaze odmah nakon smrti u pakao i bivaju mučene paklenim mukama.” “Unatoč tomu, u dan suda svi će se ljudi pojaviti sa svojim tijelima pred sudištem Kristovim da polože račun za svoja djela i da svatko dobije plaću za djela učinjena dok su bili u tijelu, bilo dobro, bilo zlo.”

106 2.4. Daljnji razvoj naučavanja o čistilištu
U ranom Srednjem vijeku razvija se ideja i o očišćenju nakon smrti. povezivana s teologijom pokore (reatus poenae) Drugo (pro)čišćenje nakon smrti nazvano je purgatorium, čistilište izazvalo diskusiju između istočne i zapadne teologije

107 Papa Inocent IV. ( ) potvrđuje, protiv istočnih crkava, da treba vjerovati u očišćenje nakon smrti i u molitvu Crkve za pokojne te traži da i istočni teolozi prihvate latinsku terminologiju (purgatorium). Ovo naučavanje potvrđuje kasnije i Sabor u Firenzi (1439.), ali bez izraza “mjesto” i “vatra” očišćenja koje je papa Inocent IV. rabio.

108 2.5. Moderno doba i XX. st. Luther relativizira učenje o međustanju slikom smrtnog sna, a od naučavanja o čistilištu se ograđuje, posebice zbog pitanja oprosta. Tridentski sabor ( ) utvrđuje: “Purgatorium postoji i dušama koje su u njemu mogu pomoći zadušnice/molitve vjernika, posebice sveta žrtva oltara.” U isto vrijeme Sabor i upozorava na neke prakse koje imaju prizvuk magije, praznovjerja i fantaziranja, da ih zabrani.

109 Pod utjecajem suvremene filozofije protestantski teolozi tumače vjeru u tjelesno uskrsnuće kao besmrtnost subjekta. U katoličkoj teologiji, osjećaju se još uvijek utjecaji kasnosrednjovjekovnih učiteljskih izričaja koji se prvotno zanimaju za eshatološki usud duše. Tjelesno uskrsnuće u posljednji dan nastavlja se naučavati, ali i gubi na važnosti.

110 Početkom XX. st. u protestantskom okružju prevladava uvjerenje i učenje o Božjoj milosti (sola gratia) koja spasava, a ne nekakva besmrtnost vlastita čovjeku. Smrt se shvaća kao potpuno uništenje čovjeka a ne samo tijela (potpuna/totalna) smrt); uskrsnuće postaje potpuno novo stvaranje.

111 U katoličkoj teologiji tek se ‘50-ih godina počelo stavljati u pitanje tradicionalno učenje, posebice zbog ekumenskog dijaloga i dogmatske definicije o Marijinu uznesenju “tijelom i dušom” u nebo (1950.). Teolozi kao Rahner, Greshake i Lohfink počinju sumnjati u egzistenciju jedne duše odijeljene od tijela, a i u ideju međustanja umjesto koje radije govore o “uskrsnuću u smrti”. [1] Usp. DS 3903.

112 III. SUSTAVNO RAZMIŠLJANJE
smrt, sud, čišćenje, uskrsnuće, konačno dovršenje

113 (individualna eshatologija)
1. Smrt pojedinca (individualna eshatologija)

114 SUVREMENO POIMANJE SMRTI
ŠTO BIBLIJA KAŽE O SMRTI? → Stari i Novi zavjet (NEO)SKOLASTIČKO SHVAĆANJE NAJVAŽNIJE TOČKE NAUKA CRKVE SMRT KAO POSLJEDICA GRIJEHA NOVIJA TEOLOŠKA TUMAČENJA → smrt kao svjestan čin pojedinca → smrt kao predanje

115 SMRT U SUVREMENOM DRUŠTVU
suvremeni čovjek potiskuje smrt smrt postaje tabu temom, kao i sam pokop. sa smrću sve završava (posljedica prekomjerne individualizacije) Produživanje života i odgađanje procesa starenja Znanost i tehnika doprinose rastu tjeskobe uoči smrti

116 J. Moltmann – vjerski je neistinito shvaćati zemaljski život samo kao pripravu za vječni; to se protivi ideji “živoga Boga” koji je prijatelj života i ljubi život. Isto tako je krajnost sve nade i snage polagati samo u ovaj život kao da život poslije smrti ne postoji.

117 Zagonetka ljudskog položaja dostiže vrhunac pred licem smrti. (...)
Klica vječnosti što je u sebi nosi, nesvediva na samu materiju, buni se protiv smrti. Svi pokušaji tehnike, ma koliko bili korisni, ne mogu smiriti tjeskobu čovjeka... (DS 4318, GS 18)

118 Može li medicina pomoći eshatologiji glede informacija o onostranom?
smrt je točka s koje nema povratka iskustva u trenucima blizu smrti su iskustva povratka iz granične situacije

119 ŠTO BIBLIJA KAŽE O SMRTI?
STARI ZAVJET U počecima govori o šeolu, zemlji praha i sjena (usp. Job 17,13), gdje nema Božje nazočnosti (usp. Ps 88, ; Sir 17, 27-28; Iz 38,18). Svi ljudi idu u šeol, jedina je nada sjećanje na preminuloga.

120 Jahve može pobijediti smrt
produbljenje eshatološke nade nakon povratka iz izgnanstva (usp. Ps 139, 1 Sam 2,6; Mudr 1,14 i dr.) Jahve može pobijediti smrt

121 3 RAZLOGA VJERE U ZAGROBNI ŽIVOT
Božja pravednost 2. Suparništvo s religijama i bogovima susjednih naroda 3. Bog je Bog života od kojeg smrt nije jača

122 SMRT KAO PRIRODAN ZAVRŠETAK ČOVJEKOVA ŽIVOTA
ILI POSLJEDICA GRIJEHA PRARODITELJA? U kršćanskoj teologiji 2 temeljna tumačenja razloga i svrhe smrti: 1.) posljedica istočnoga grijeha ili grijeha općenito 2.) prirodni završetak čovjekova postojanja

123 Oba su utemeljena na biblijskim tekstovima:
Abraham (usp. Post 25,8), Izak (usp. Post 35,29) i Job (usp. Job 42,17) umiru prirodnom smrću i ne spominje se kazna za grijeh. 2. Poimanje smrti kao kazne za grijeh (usp. Mudr 2,23-24; Sir 25,24)

124 Smrt kao plod grijeha prvih ljudi
NOVI ZAVJET Smrt kao plod grijeha prvih ljudi (usp. Lk 13,15; Rim 5,12 i 2 Kor 3,7) ali postoji nešto gore od tjelesne smrti - vječna smrt (usp. Mt 10,28).

125 "Jer plaća je grijeha smrt" (Rim 6,23)
"Grijeh mi uzrokuje smrt" (Rim 7, 13) "Mi znamo da smo iz smrti prešli u život, jer ljubimo braću, tko ne ljubi, ostaje u smrti." (1 Iv 3,14)

126 ISKAZI (NEO)SKOLASTIKE
Svi moraju umrijeti Smrt označava kraj hodočasničkog stanja Smrt kao posljedica istočnoga grijeha i kazna za grijeh

127 NAJVAŽNIJE TOČKE NAUKA CRKVE:
svi ljudi moraju umrijeti smrt svakog čovjeka otajstveno je povezana s Kristovom smrću sa smrću prestaje mogućnost donošenja odluka za ili protiv Boga; što se do tog trenutka činilo, presudno je za vječnost (usmjereno protiv nauka o reinkarnaciji i selidbi duše) smrt je posljedica grijeha novija teologija govori o njoj pod vidom svjesnog čina pojedinca

128 ŠTO ZNAČI DA JE SMRT POSLJEDICA GRIJEHA?
sva stvorenja ne moraju umrijeti (anđeli su stvoreni, a ipak besmrtni) svaki grijeh ne uzrokuje smrt (neki su anđeli sagriješili, a ipak nisu umrli, usp. 2 Pt 2,4); može se umrijeti i bez grijeha kao Isus čovjekovu smrtnost vezujemo uz činjenicu da je dio prirode

129 Sabor u dekretu o istočnom grijehu (DS 1511)
sinoda u Kartagi 418. god. (DS 222) i Tridenski Sabor u dekretu o istočnom grijehu (DS 1511) govore o tjelesnoj smrti kao kazni za Adamov grijeh.

130 Što bi bilo da čovjek nije sagriješio?
Bi li i onda smrt bila dijelom njegove egzistencije?

131 Jedno od mogućih tumačenja jest da je čovjek u raju bio stvoren kao prolazno biće, predviđen za smrt, ali je ona mogla biti jednostavan prijelaz iz vremenske i prostorne ograničenosti u vječni život. Ona bi onda bila bez psihičke nesigurnosti i osjećaja straha. Kad čovjek ne bi sagriješio, nakon određenog vremena ušao bi u puno zajedništvo s Bogom mijenjajući oblik svog postojanja.

132 NOVIJA TEOLOŠKA TUMAČENJA
smrt kao djelovanje čovjeka smrt, ukoliko je prihvaćena, čovjekovo je djelo najbliskije Bibliji

133 Ideju je razradio K. Rahner.
Današnja teologija gleda na smrt kao svjestan čin pojedinca. Ideju je razradio K. Rahner.

134 Smrt kao čovjekov posljednji dar Bogu.
Čovjek se može i treba svjesno pripremiti na smrt i prihvatiti je. Smrt kao čovjekov posljednji dar Bogu. Smrt ostaje čovjekov neprijatelj na zemlji sve do posljednjeg suda kad će je Bog uništiti (usp. 1 Kor 15,26; Otk 20,14; 21,4).

135 SMRT KAO PREDANJE Isusova smrt kao Njegovo suvereno djelo (usp. Lk 23,46; Iv 14, ; 16,7), darivanje, dovršenje, ispunjenje (Iv 19,30) nasljedovanje Krista – “umrijeti s Kristom” (Iv 15,13), odricanje samoga sebe (Iv 12,24) Proegzistencija “Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo - Gospodinovi smo” (Rim 14,8)

136 2. USKRSNUĆE Uskrsnuće nosi u sebi svijet, produbljuje odnose,
Uskrsnuće ne znači zaborav prošlosti nego potvrđuje i valorizira život ovdje proživljen. Uskrsnuće nosi u sebi svijet, produbljuje odnose, kompletira povijest, “tjelesno” je.

137 2.1. Tjelesno uskrsnuće Tijelo leš uskrsnuće tijela “rekonstrukcija” leša koji se počeo raspadati u trenutku smrti. Većina današnjih katoličkih teologa polazi od osobnog poimanja tijela: biti čovjek znači bitno biti-u-svijetu, komunicirati s drugima i biti uronjen u povijest.

138 Uskrsnuće tijela značilo bi da sav čovjek sa svekolikom poviješću svoga života, sa svim odnosima prema drugima ima budućnost i da - s konačnim dovršenjem čovjeka - biva nošen prema dovršenju i dio svijeta.

139 2.2 Vrijeme između smrti i uskrsnuća? Besmrtnost duše?
Kako misliti svezu između smrti i uskrsnuća? povezano je s pitanjem besmrtnosti duše. Tradicionalni teološki model: smrt kao dijeljenje duše od tijela; uvjerenje u besmrtnost duše; ideja vremena između (međuvremena) smrti (na kraju povijesti i života pojedinca) i uskrsnuća (na kraju povijesti svijeta) i ideja duše koja je odijeljena od tijela u tom “međuvremenu”.

140 (G. Greshake i G. Lohfink)
U suvremenoj katoličkoj teologiji govori se o dva modela: model “dijaloške besmrtnosti” (J. Ratzinger) model “uskrsnuća u smrti” (G. Greshake i G. Lohfink) Sav čovjek umire, ne samo njegov dio, njegovo “tijelo” i sav čovjek biva uskrišen od Boga u trenutku smrti. Nema potrebe zamišljati nikakvo vrijeme između (međuvrijeme) smrti i uskrsnuća. Čovjek nije besmrtan po sebi, nego kao Božji sugovornik.

141 Ako se modeli „uskrsnuća u smrti“ i „dijaloška besmrtnost“ povežu, može se doći do zanimljivih zaključaka: Smrću umire „čitav“ čovjek, ne tek jedan dio njega. 2. Smrt nije potpuno uništenje nego je prijelaz i transformacija na/u novi život.

142 Teološko mjesto dijaloga u eshatološkoj perspektivi
TIJELO Teološko mjesto dijaloga u eshatološkoj perspektivi

143 Teologija obiluje promišljanjem o tijelu, naročito ako imamo u vidu utjelovljenje Isusa Krista.
Ivan Pavao II.

144 1.TIJELO KAO TEOLOŠKO MJESTO
Stvaranje čovjeka Utjelovljenje Kristovo - susret Riječi i tijela; vrhunac Božje autokomunikacije i dijaloga s čovjekom. Crkva kao Tijelo Kristovo Euharistija (sakramenti) Tijelo kao eshatološka, otkupljena stvarnost

145 Tijelo u eshatonu povijest spasenja Utjelovljenje Isusa Krista -
uskrsnuće i otkupljenje Tijelo u eshatonu Stvaranje čovjeka - tijelo Život Crkve Tijela Kristova (euharistija) povijest spasenja

146 TEOLOGIJA STVARANJA (ordo creationis) TEOLOGIJA OTKUPLJENJA (ordo redmptionis) dijaloški odnos

147 1.1. Biblijsko nazivlje za tijelo
Nefeš (paralelni pojam u NZ-u je psiché) označava grlo, organ hrane i disanja, odnosno čovjeka u situaciji potrebe i želje, a služi za označavanje osobnog subjekta (Post 2, 7). Basar (u NZ-u sarx i soma) označava čovjekovu tjelesnost u njezinoj cjelovitosti (Br 8,7), njime se izražava krhkost i ograničenost (Jr 17, 5-7). Nikad ne označuje mrtvo tijelo, nego uvijek živa čovjeka koji je grješan i sklon zlu.

148 Ruah u SZ-u (pneuma u NZ-u) označava dašak, dah, životna snaga koju Bog ulijeva u čovjeka, u SZ-u se često podudara sa nefeš. Leb (u NZ-u kardía) označava čovjekovo srce, njegove osjećaje, volju, spoznaju, odluku. Čovjek se sav izražava bilo pod vidom duše, bilo pod vidom tijela. Time se ističe jedinstvo čovjeka, a zabacuje mišljenje da je tijelo protivnik duše.

149 1. 2. Euharistija Euharistija nas čini sposobnima ne više biti tijelom, nego Tijelom. Prema R. Fisichelli, euharistija očituje trajnost Božjeg utjelovljenja među nama i podsjeća na Isusovo obećanje da će biti s nama do svršetka svijeta (usp. Mt 28, 20), gdje i sâm Matej podsjeća na anđelovo obećanje Emanuela, a prema M. J. Sheebenu euharistija je proširivanje otajstva utjelovljenja.

150 Objava je komunikacija, ne informacija.
2. DIJALOG Dijalog je ontološki model, razumijevanje bitka i usuglašavanje s njime. Prema L. Scheffczyku Božja se slika sastoji u čovjekovom odgovaranju Bogu, u responzorijalnosti i korespondenciji s apsolutnim Božjim Ti. Objava je komunikacija, ne informacija.

151 2. 1. Važnost relacije Kroz relaciju tijelo – dijalog najbolje se uočava čovjekova otvorenost prema drugima, gdje biti-za-sebe postaje biti-za-drugoga. (Kristova proegzistencija!) Čovjekovo ″biti″ može se shvatiti samo u kategoriji relacijalnosti. Eshatologija uči da su ljudski odnosi koje je čovjek izgradio za života dio njegove osobnosti koju Bog prihvaća u punini i ostat će dio identiteta te osobe i nakon smrti.

152 Nije čovjek u sebi besmrtan, nego je besmrtan Božji odnos prema čovjeku, pa se stoga može govoriti o čovjekovoj odnosnoj (relacijskoj) besmrtnosti. (J. Ratzinger) Besmrtnost duše izražava istinu da, iako u trenutku smrti umire cijeli čovjek, Bog ipak, na čovjeku neshvatljiv način, spašava njegov cjelokupni identitet. Tu nije riječ samo o čovjekovim duhovnim značajkama, nego i tjelesnim. “dijaloška egzistencija” (F. Ebner)

153 Utjelovljenje povezuje dva aspekta – tijelo i dijalog.
Isus Krist kao punina Objave (usp. DV 4) predstavlja stvaranje u svemu svome značenju – jer po Riječi je sve stvoreno: On je prije svega i sve stoji u Njemu (usp. KKC 291 i Kol 1, 16-17). Ono ″sve″ odnosi se kako na stvaranje, tako i na otkupljenje: tijelo je stvoreno i otkupljeno.

154 Suvremeni teolozi, među kojima i Karl Rahner, shvaćaju objavu dinamički: kroz dijalog i odnose. Bog čovjeku priprema sredinu za dijalog posredujući svoje spasenje kroz dijalog; posreduje nam spasenje kroz sebe – Riječ u tijelu. Oci IV. i V. stoljeća razvijaju govor o spasenjskoj ulozi Kristova mesa (pod mesom se razumijevalo čitavog čovjeka u starozavjetnom smislu) odbacujući tumačenje tijela kao rezultata pada.

155 3. TIJELO U ESHATOLOŠKOJ PERSPEKTIVI
Danas teolozi polaze od personalnoga shvaćanja tijela: biti u svijetu, komunicirati s drugima i biti uronjen u povijest.

156 3. 1. Smrt omogućava čovjeku sudioništvo u preobrazbi koju Bog čini novim početkom, odnosno, smrt postaje prelaskom u novi život. smrt svakoga od nas otajstveno je povezana sa smrću Isusa Krista.

157 3. 2. Uskrsnuće Bitno obilježje Isusovog govora o uskrsnuću čini upravo vjera u Božju stvaralačku moć. Tvar ponovno biva prožeta duhom i postaje uosobljenom tjelesnošću, odnosno čovjekovim tijelom, koje više nije uvjetovano vremenom i prostorom, nego je, prema Pavlovim riječima, u novome stanju, duhovno – pneumatsko (usp. 1 Kor 15, 44).

158 Čovjekovo tijelo nije fiksno i konačno, već se nalazi u neprestanu nastajanju. (usp. 1 Kor 15, 35)
U uskrsnuću nije samo riječ o uskrsnuću duše ili samo tijela nego cijelog čovjeka. Čovjek će uskrsnuti na vlastito spasenje ili propast, dakle, postojat će blaženo i prokleto tijelo, kao i tijelo u stanju čišćenja. krštenje predstavlja prvine smrti i uskrsnuća. (usp. Rim 6, 3-6)

159 “Uskrsnuće mrtvih” – iz vjerovanja Epifanija iz 374. god. (usp
“Uskrsnuće mrtvih” – iz vjerovanja Epifanija iz 374. god. (usp. DS 44) Poslije je ovom vjerovanju dodano ″u ovom tijelu″ (usp. Ispovijest Damaza, DS 72). Četvrti lateranski sabor je to svečano proglasio (usp. DS 891). Dodatak ″u ovom tijelu″ bio je nužan jer su se bile pojavile različite teorije o tome kakvo će čovjekovo tijelo biti nakon uskrsnuća.

160 Sudac je sam Isus Krist, a to onda znači:
Konačno dovršenje uključuje i sud. Sudac je sam Isus Krist, a to onda znači: 1. Budućnost pripada svijetu kojega je on navješćivao (kraljevstvo Božje). 2. Njegove riječi i djela su kriteriji za život. 3. Sud se predstavlja kao nešto što spasava i dovršava.

161 3.1. Različiti načini predstavljanja suda
Ako se polazi od ideje o „međuvremenu“ dva suda: posebni sud neposredno nakon smrti i sveopći sud u posljednji dan. Ako se polazi od „uskrsnuća u smrti“ (Lohfink) posebni i sveopći sud postaju dva vida jednoga te istog suda.

162 vs. presuda koja „dolazi izvana“
„autosuđenje“, tj. kao spoznaju o sebi samome do koje čovjek dolazi u susretu s Kristom. presuda koja „dolazi izvana“ Suvremena eshatologija „Sudac nema potrebe da išta čini, nego samo da bude (tu)“, H. Urs von Balthasar.

163 Čovjek je zapravo sudio sam sebi svojim načinom življenja.
To, međutim, ne znači da bi čovjek bio mjerilo samome sebi: „Svjetlo koje nam otvara oči ne dolazi od nas samih“ (K. Lehman). Samo u susretu s Kristom čovjek otkriva što je u njemu samome. „Kazna“ ne dolazi izvana, već je bolna posljedica samoga grijeha osjećaj nesreće zbog odbacivanja ljubavi (Boga).

164 Tri mišljenja da vjera u „posebni sud“ sadrži i nadu:
3.2. Sud kao sadržaj nade Tri mišljenja da vjera u „posebni sud“ sadrži i nadu: ideja „autosuđenja“: sud ne dolazi na čovjeka kao nešto strano i izvanjsko; purifikacijski vid; 3. ako čas istine uključuje raskrinkavanje zla, uključuje na jednak način i priznanje dobra koje je čovjek učinio.

165 4. PURIFIKACIJA (OČIŠĆENJE)
Purgare =(o)čistiti, pročistiti; purgatorium znači događaj (proces) (o)čišćenja ili pročišćenja podrazumijeva događaj/stanje onkraj smrti, za „vrijeme“ kojega preostali grijesi („ostatci“ grijeha) u čovjeku bivaju „izbrisani“. Često se citira 1 Kor 3,12-15 („… spašeni… kao kroz oganj“), ali tekst ne govori o načinu spasenja nego o teškoći da se postigne spasenje.

166 Dva biblijska motiva: Sveza između suda i očišćenja u proročkom propovijedanju. Molitva za pokojne u 2 Mak 12,42-45. (O)čišćenje nije poseban događaj koji se nadodaje sudu, nego je trenutak ili dio suda.

167 5. MOGUĆNOST KONAČNE PROPASTI: PAKAO
konačni gubitak života, izuzimanje (isključenje) iz zajedništva s Bogom i sa stvorenjima, potpuni nedostatak ljubavi. stalno i radikalno odbijanjem (odbacivanjem) Boga, bližnjega .

168 U svetopisamskim tekstovima susreću se neke slike koje govore upravo o trenutku isključenja (usp. Mt 25,1-13; Lk 14,16-24), o boli i patnji zbog toga (slika vatre: usp. Mt 5,22; 13,42; 18,8; 25,41; Mk 9,43.48; slika tame: Mt 8,12; 22,13; 25,30; slika plača i škrguta zubi: Mt 8,12; 13,42.50; 22,13; 24,51; 25,30; Lk 13,28).

169 5.1. Pakao je stvarnost? Kršćanin se nada otkupljenju i spasenju svih ljudi, ali u isto vrijeme mora voditi računa, posebice u odnosu na sama sebe, o stvarnoj mogućnosti da propadne i bude konačno izgubljen.

170 6. KONAČNO DOVRŠENJE U BOGU: RAJ ILI NEBO
Cilj svekolike kršćanske nade je konačno dovršenje u Bogu. Teološka tradicija to naziva visio Dei, gledanje Boga. „Sadržaji“ konačnog dovršenja su svakako i: zajedništvo s drugim ljudima i stvorenjima, identitet i integritet pojedinca, radost za svekoliki svijet, stvoren i priveden dovršenju od samoga Boga.

171 Izraz koji bi mogao sažeti sve sadržaje nade je mir (hebr
Izraz koji bi mogao sažeti sve sadržaje nade je mir (hebr. šalom), i to kako ga Biblija shvaća: zdravi odnosi. 6.1. Slike Nebo, novo ime (usp. Otk 2,17), svadba (usp. Mt 22,1-10; 25,1-13), gozba (usp. Iz 25,6s; Otk 19,7-9; Mt 22,1-13; Lk 12,37; 15,22-32), raj (grč. paradeiosis = vrt, park), novi grad (usp. Iz 54,11-14; 60; 61,4; 62,6-9; Otk 21,9-22,5), brisanje svake suze s očiju (usp. Otk 21,4).

172 6.2. Vječni život klasični eshatološki pojam koji sintetizira svekoliki sadržaj kršćanske nade U Novom zavjetu život (vječni) kraljevstvo Božje. Vječnost u Bibliji odnosi se na Boga, pripada samo Bogu: on je Vječni. Čovjek je ograničen, dok Bog nema ograničenja. Dakle, vječno znači neovisno o vremenu, uzdignuće nad vremenom, odnosno označava bivovanje s Bogom!

173 Dakle, vječni život značio bi:
biti u blaženstvu (s Bogom) koje ne može proći (iznadvremensko); dinamizam koji raste i beskonačno se „širi“; dovršenje, trenutak dovršenja konačnoga, „Bog sve u svima“. Prema tome, vječni život ne odnosi se prvotno samo na vrijeme, nego na kvalitet života, a u isto vrijeme označava i dovršenje zemaljskog života (kvalitativno dovršenje).

174 ESHATOLOGIJA U RELIGIJAMA
Kratki pregled

175 ARHAIČNE RELIGIJE Staroegipatska religija
animizam, šamanizam, totemizam nema razrađene predodžbe o posljednjim stvarima razrađena je pojedinačna eshatologija važnost tijela za vječni život Staroegipatska religija

176 Mezopotamske religije
naglasak je više na ovozemaljskom uređenju Mitovi o stvaranja svijeta Gilgameš i Enuma eliš Razvoj pojedinačne i linearne eshatologije Misterijski kultovi Starogrčka religija

177 Starohebrejska religija
ovozemaljskom uređenju političko-religijske zajednice u proročkim i mudrosnim biblijskim spisima polako se razvija i produbljuje eshatološka tema

178 ŽIDOVSTVO Tri su temeljna eshatološka koncepta:
1) svijet koji ima doći (olam ha-ba); 2) uskrsnuće umrloga ljudskoga tijela (tehiyyat ha-metim); 3) Mesija (ha-Meshiah).

179 Promjene od biblijskog do rabinskog učenja
ŠEOL GOYIM MJESTO KAZNE IZRAEL VS. DRUGI MJESTO ZABORAVA SVI NARODI

180 Mesijanizam projektivni apokaliptični
Promjena zahtjeva za Otkupiteljem (go'el) prema zahtjevu za otkupljenjem (ge'ulah), depersonalizirajući osobu Mesije. apokaliptični projektivni

181 ISLAM MA’AD = ESHATOLOGIJA
Nakon prve noći u grobu, duša se nalazi licem u lice sa Nakirom i Munkarom, dvoma anđelima koji ju ispituju o Bogu, proroku i pismu. Ako duša pruži odgovarajuće odgovore, bit će uzeta kroz nebesa u prisutnost Božju, a ako pak pogriješi u odgovorima, bit će spriječena da uđe u višu stvarnost. U svakom slučaju, ona će zadobiti spokoj u grobu, gdje će doživjeti unaprijed svoju situaciju nakon uskrsnuća. Za blažene, to će vrijeme brzo i ugodno proći, a za proklete, polako i bolno.

182 Kuran je osobito temeljit u opisivanju strahota pakla, dok se raj opisuje kao vrt zavodnjen rijekama voda, mlijeka, meda i vina, a njegovi stanovnici imaju sve što im srce poželi (hrane, pića, luksuzne odjeće i nakita, savršenih žena)

183 BUDIZAM RELATIVNA ESHATOLOGIJA svijet nema Stvoritelja, a karma živih bića dovoljna je da pokreće svemir na njegovom beskrajnom putu. Nirvana označava nestanak želje, prestanak patnje i kraj ponovnih rađanja

184 Postoji samo jedan duhovni cilj za sva bića: postignuće nirvane.
pet mogućnosti ponovnog rođenja: čovjek ili životinja, bog, pakleno biće ili duh. Postoji samo jedan duhovni cilj za sva bića: postignuće nirvane.

185 HINDUIZAM apara = eschatos
transmigracija (samsara) i efekt ljudskih čina (karma) na ponovna rođenja i eventualno oslobođenje od njih (mokša) nema nauke o posljednjem danu ili kraju vremena, niti o ispunjenju povijesti, uskrsnuću mrtvih ili općem sudu

186 Suvremena pitanja i pristupi
RAJ, PAKAO, ČISTILIŠTE Suvremena pitanja i pristupi

187 RAZLIČITA POIMANJA RAJA
Kao grad Kao vrt

188 Bernhard Lang govori o dva suprotstavljena poimanja raja:
Antropocentrično Teocentrično

189 David Bradshaw uspoređuje Akvinčevu misao s mišlju istočne teologije
tri glavne razlike Bog je najviši razumljivi objekt Bog je iznad svakog shvaćanja

190 ne ostavlja puno mjesta za tijelo sudjelovanje tijela u iskustvu pobožastvenjenja blaženo gledanje kao kraj i uvjet počivanja i kontempacije neprekidan razvoj, dinamičnost

191 Bernard Willliams postavlja pitanje dosade u raju
″Naši su se pretci bojali pakla; mi se bojimo raja jer ga smatramo dosadnim.″ Carol Zaleski John Martin Fischer – ″Zašto besmrtnost i nje tako loša″ Fischer razlikuje iscrpljujuća i ponavljajuća zadovoljstva

192 Richard Swinburne Bog uvijek iznova pronalazi nove načine da nam se otkije, i uvijek nas drugačije dovodi jedne drugima i sebi, omogućujući život vrijedan vječnog življenja.

193 Tradicionalni pristup modelu kazne uključuje 4 neodvojive teze:
PAKAO Tradicionalni pristup modelu kazne uključuje 4 neodvojive teze: teza kazne teza o vječnosti anti-univerzalistička teza teza o vječnoj egzistenciji

194 Trenutne rasprave usmjerene su na suprotnost između tradicionalnog shvaćanja pakla, u kojemu je vječna prisutnost u paklu objašnjena zasluženom kaznom, i novijim shvaćanjima pakla, u kojemu je prisutnost u njemu objašnjena pojmovima izbora. Radi se o modelu izbora koji podrazumijeva odlazak u pakao kao vlastiti izbor, a ne kao zahtjev pravde zbog zemaljskoga života. Tu teoriju podupiru i brane Adams, Kvanvig, Lewis, Seymour, Stump, Swinburne i Walls.

195 ČISTILIŠTE Dante prikazuje čistilište kao planinu koja se uzdiže iznad zemlje prema nebu gdje je njezin vrh zemaljski raj kojeg nekoć nastanjivali Adam i Eva.

196 RAZLOZI KOJI POTVRĐUJU ČISTILIŠTE
uvjerenje da živući kršćani imaju neprekinuti, osobni i preobražajni odnos s mrtvima; ideja postojanja međustanja između individualne smrti i konačnoga suda; i vjerovanje da čak i dobri i vjerni kršćani obično umiru s teretom neokajanoga grijeha.

197 RAZLOZI KOJI NIJEČU ČISTILIŠTE
protestantske crkve: nedostatna svetopisamska podloga i činjenica da spasenje tada ne ovisi o Kristovoj žrtvi na križu nego o kupovanju oprosta oblik dualizma koji tvrdi da je moguća neutjelovljena egzistencija

198 Design by Iva Mršić Felbar
SRETNO NA ISPITU! Design by Iva Mršić Felbar